Ovdje mozemo postavljati vrstu riba
Dakako mozete postavljati zanimljiv trailer uz prilog vrste ribe
Dakako mozete postavljati zanimljiv trailer uz prilog vrste ribe
Zadnja promjena: IvoBaranjac; pon sij 16, 2012 4:39 pm; ukupno mijenjano 1 put.
2 posters
VRSTA RIBA I OPIS RIBA
IvoBaranjac- Admin
- Broj postova : 79
Join date : 11.01.2012
Age : 51
Lokacija : Beli Manastir
Zadnja promjena: IvoBaranjac; pon sij 16, 2012 4:39 pm; ukupno mijenjano 1 put.
vojna- Vip
- Broj postova : 11
Join date : 14.01.2012
Age : 47
Lokacija : bilje
BABUŠKA- je sve češća na našim ribolovnim vodama. Prvi put se u nas pojavila početkom osamdesetih i njena populacija raste, obično na štetu karasa sa kojim se može mješati. Prosječna lovna težina babuške kreće se oko 500 grama, ali je moguće naići i na babušku tešku preko 2 kilograma. Ovo je riba dna, sa koga jede dijelove biljaka i životinjice. Ljeti, kada je vrijeme toplije i metabolizam brži, hrani se intenzivnije, a zimi pada u skoro potpuno latentno stanje. U stanju je da preživi u u vodama koje se potpuno lede zahvaljujući kožnoj izlučevini koja se ne mrzne. Također, kao i karas, u toku sušnih mjeseci, u stanju je ukopati se u zemlju i tako ukopana preživi potpuno isušivanje bare ili jezera.
Babuške se hrane na dnu pa se tu i love. Prvo treba lokalizirati mjesto gdje se nalazi jato babuški po mehurićima koji se pojavljuju na površini vode. Naravno, svako pravilo ima izuzetaka, pa treba imati u vidu, da u toku dana, posebno rano ujutro i predveče babuške prilaze bliže obali i hrane se među priobalnim biljem. Tada se podižu i na 70-80 cm od dna. U zavisnosti od količine vegetacije u vodi babuška se lovi na sljedeće načine:
• Na vodama u kojima ima dosta vodene vegetacije, babuške se kreću i prebivaju u neposrednoj blizini rastinja. To čine iz dva razloga: vodeno rastinje predstavlja prirodni zaklon od raznih neprijatelja, a također isti ambijent je bogat prirodnom hranom. Na ovakvom terenu najbolji rezultati se postižu pecanjem neposredno uz rastinje ili u rupama - čistim dijelovima vodene površine okružene njime.
• Na vodama gdje nema u izobilju vodene vegetacije, babušku treba tražiti što
dalje od obale, što je najčešće slučaj na većim jezerima.
lov babuške
Za lov babuške treba koristiti fin i lak pribor. Babuška je oprezna riba i često će vas iznenaditi krupan primjerak koji je došao na samo jednog mesnog crvića ili zrno žita. Najčešća metoda pecanja je plovkom. Štap treba biti što duži (6 - 8m), kako bi bez problema spustili plovak iza trske i imali dovoljnu dužinu najlona da mamac stigne do dna. Nije loša ideja ni postavljanje male mašinice na teleskopski štap nešto manje dužine, kojim onda možemo lagano voditi ribu do obale. Štap treba da bude što laganiji (karbon), jer ga, kada jato naiđe, stalno držimo u ruci. Kao osnovni najlon kod pecanja plovkom koristi se 0,15 ili 0,16 mm, dok se za predvez uzima najlon 0,12 do 0,14 mm. Pri korištenju mašinice za pecanje idealan je najlon od 0,18 mm, jer omogućava i daleka zabacivanja i dovoljnu jačinu da se izbori sa najvećim babuškama.
Pri izboru udice uvijek imajte na umu već rečeno, velika babuška će doći na zrno pšenice ili jednog mesnog crvića. Dakle veličinu udice treba prilagoditi mamcu: raspon od 16-12 se pokazao najidealnijim. Plovak ne utiče mnogo, ali nam ipak treba lak plovak, jer je ugriz ove ribe u prvoj fazi vrlo slab - sličan pipkanju. Ako se lovi na većoj dubini plovak treba da ima nosivost oko 2 g, a ako je voda plitka i 0,5 grama je dovoljno.
Ukoliko babušku pecate na većim daljinama možete se odlučiti za jedan od dva osnovna načina: dubinski način i način sa klizečim vagler plovkom. Kod oba načina preciznost zabačaja je od velike važnosti. Uvijek bacajte na isto mjesto u sred trokuta na čije rubove ste bacili po kuglu primame. Kod oba načina, dobra je ideja koristiti i hranilicu i to što bliže udici. Jedan od najboljih mamaca za ovaj način pecanja je glista đubretarka, zakačena tako da joj krajevi slobodno lelujaju u vodi. Ovu glistu babuška neće moći skinuti pri prvom pipanju, kao kruh recimo, pa ćete lakše kontrirati.
Od primame i točnog zabačaja ovisi cijeli lov. Ako je voda topla i stajaća treba koristiti brašnaste hrane i žitarice u odnosu 2:1. Kod čistog dna primama treba biti tvrđa, a kod dna obraslog travom što rastresitija, kako bi se raspala još dok pada i posula što veće područje. Kupovne provjerene primame je: "Sensas Karp" i mješaja se sa prezlom u odnosu 1:2 u korist prezle. Ova količina primame dovoljna je za bar dva pecanja. Koristite tehniku masovnog primamljivanja. Dohranjujte samo ukoliko babuške prestanu raditi. Nakon ribolova, bacite par šaka kuhanog žita, ukoliko planirate i sutra doći na isto mjesto. Kad je voda hladnija primamljivanje se obavlja samo brašnastom hranom. Ukoliko u vodi gdje se peca nema cvergla i sunčarke u hranu treba dodati malo isjeckanih glista i krvi. Tada se znaju prevariti i starije babuške, a mamac je naravno glista ili komadić gliste.
Kao mamac koristi se: kuhana pšenica, mladi i kuhani kukuruz, krušna ruža, gliste i mesni crvići. Sa proljeća i jeseni, kad je voda hladnija, bolje rezultate daju gliste i crvići, dok su u ljetnjem periodu uspješniji kruh i kuhana pšenica. Ukoliko se mjesto hrani kukuruzom, babušku treba čekati na udicu namamčenu jednim zrnom kukuruza. Ipak, kuhana pšenica je na svim vodama najsigurniji mamac. Prilikom pripreme mamca treba dodati aromu/ulje anisa, bijelog luka i kako bi se aromatizirala prihrana. Ukoliko se peca na pšenicu na udicu se stavlja od jednog do tri zrna, zavisno od toga kolika je prosječna veličina babuški. Pri mamćenju vrh udice mora uvijek biti potpuno slobodan. Zrno se obično probada bočno, kroz dvije opne, kako se u vodi ne bi raspadalo. Udica broj 16 savršeno odgovara za jedno zrno pšenice, 14-tica i 12-tica se uspješno pokrivaju sa dva zrna, dok za tri zrna pšenice treba uzeti udicu broj 10. Kada idete na babušku, obavezno ponesite više raznovrsnih mamaca. Česta je pojava da babuška u jednom trenutku prestane sa uzimanjem jedne vrste hrane. Istog trenutka promjenite mamac. Tražite onaj koji im najviše odgovara.
Babuška je dobar borac i treba je polako privlačiti obali, pazeći da ne uđe u travu. Ukoliko se to ipak dogodi, opustite najlon i ona će sama izaći iz bilja. Budite maksimalno pažljivi, jedna otkačena babuška, često će rasterati cijelo jato.
Babuške se hrane na dnu pa se tu i love. Prvo treba lokalizirati mjesto gdje se nalazi jato babuški po mehurićima koji se pojavljuju na površini vode. Naravno, svako pravilo ima izuzetaka, pa treba imati u vidu, da u toku dana, posebno rano ujutro i predveče babuške prilaze bliže obali i hrane se među priobalnim biljem. Tada se podižu i na 70-80 cm od dna. U zavisnosti od količine vegetacije u vodi babuška se lovi na sljedeće načine:
• Na vodama u kojima ima dosta vodene vegetacije, babuške se kreću i prebivaju u neposrednoj blizini rastinja. To čine iz dva razloga: vodeno rastinje predstavlja prirodni zaklon od raznih neprijatelja, a također isti ambijent je bogat prirodnom hranom. Na ovakvom terenu najbolji rezultati se postižu pecanjem neposredno uz rastinje ili u rupama - čistim dijelovima vodene površine okružene njime.
• Na vodama gdje nema u izobilju vodene vegetacije, babušku treba tražiti što
dalje od obale, što je najčešće slučaj na većim jezerima.
lov babuške
Za lov babuške treba koristiti fin i lak pribor. Babuška je oprezna riba i često će vas iznenaditi krupan primjerak koji je došao na samo jednog mesnog crvića ili zrno žita. Najčešća metoda pecanja je plovkom. Štap treba biti što duži (6 - 8m), kako bi bez problema spustili plovak iza trske i imali dovoljnu dužinu najlona da mamac stigne do dna. Nije loša ideja ni postavljanje male mašinice na teleskopski štap nešto manje dužine, kojim onda možemo lagano voditi ribu do obale. Štap treba da bude što laganiji (karbon), jer ga, kada jato naiđe, stalno držimo u ruci. Kao osnovni najlon kod pecanja plovkom koristi se 0,15 ili 0,16 mm, dok se za predvez uzima najlon 0,12 do 0,14 mm. Pri korištenju mašinice za pecanje idealan je najlon od 0,18 mm, jer omogućava i daleka zabacivanja i dovoljnu jačinu da se izbori sa najvećim babuškama.
Pri izboru udice uvijek imajte na umu već rečeno, velika babuška će doći na zrno pšenice ili jednog mesnog crvića. Dakle veličinu udice treba prilagoditi mamcu: raspon od 16-12 se pokazao najidealnijim. Plovak ne utiče mnogo, ali nam ipak treba lak plovak, jer je ugriz ove ribe u prvoj fazi vrlo slab - sličan pipkanju. Ako se lovi na većoj dubini plovak treba da ima nosivost oko 2 g, a ako je voda plitka i 0,5 grama je dovoljno.
Ukoliko babušku pecate na većim daljinama možete se odlučiti za jedan od dva osnovna načina: dubinski način i način sa klizečim vagler plovkom. Kod oba načina preciznost zabačaja je od velike važnosti. Uvijek bacajte na isto mjesto u sred trokuta na čije rubove ste bacili po kuglu primame. Kod oba načina, dobra je ideja koristiti i hranilicu i to što bliže udici. Jedan od najboljih mamaca za ovaj način pecanja je glista đubretarka, zakačena tako da joj krajevi slobodno lelujaju u vodi. Ovu glistu babuška neće moći skinuti pri prvom pipanju, kao kruh recimo, pa ćete lakše kontrirati.
Od primame i točnog zabačaja ovisi cijeli lov. Ako je voda topla i stajaća treba koristiti brašnaste hrane i žitarice u odnosu 2:1. Kod čistog dna primama treba biti tvrđa, a kod dna obraslog travom što rastresitija, kako bi se raspala još dok pada i posula što veće područje. Kupovne provjerene primame je: "Sensas Karp" i mješaja se sa prezlom u odnosu 1:2 u korist prezle. Ova količina primame dovoljna je za bar dva pecanja. Koristite tehniku masovnog primamljivanja. Dohranjujte samo ukoliko babuške prestanu raditi. Nakon ribolova, bacite par šaka kuhanog žita, ukoliko planirate i sutra doći na isto mjesto. Kad je voda hladnija primamljivanje se obavlja samo brašnastom hranom. Ukoliko u vodi gdje se peca nema cvergla i sunčarke u hranu treba dodati malo isjeckanih glista i krvi. Tada se znaju prevariti i starije babuške, a mamac je naravno glista ili komadić gliste.
Kao mamac koristi se: kuhana pšenica, mladi i kuhani kukuruz, krušna ruža, gliste i mesni crvići. Sa proljeća i jeseni, kad je voda hladnija, bolje rezultate daju gliste i crvići, dok su u ljetnjem periodu uspješniji kruh i kuhana pšenica. Ukoliko se mjesto hrani kukuruzom, babušku treba čekati na udicu namamčenu jednim zrnom kukuruza. Ipak, kuhana pšenica je na svim vodama najsigurniji mamac. Prilikom pripreme mamca treba dodati aromu/ulje anisa, bijelog luka i kako bi se aromatizirala prihrana. Ukoliko se peca na pšenicu na udicu se stavlja od jednog do tri zrna, zavisno od toga kolika je prosječna veličina babuški. Pri mamćenju vrh udice mora uvijek biti potpuno slobodan. Zrno se obično probada bočno, kroz dvije opne, kako se u vodi ne bi raspadalo. Udica broj 16 savršeno odgovara za jedno zrno pšenice, 14-tica i 12-tica se uspješno pokrivaju sa dva zrna, dok za tri zrna pšenice treba uzeti udicu broj 10. Kada idete na babušku, obavezno ponesite više raznovrsnih mamaca. Česta je pojava da babuška u jednom trenutku prestane sa uzimanjem jedne vrste hrane. Istog trenutka promjenite mamac. Tražite onaj koji im najviše odgovara.
Babuška je dobar borac i treba je polako privlačiti obali, pazeći da ne uđe u travu. Ukoliko se to ipak dogodi, opustite najlon i ona će sama izaći iz bilja. Budite maksimalno pažljivi, jedna otkačena babuška, često će rasterati cijelo jato.
Gost- Gost
ŠTUKA
Naša štuka je riba nizijskih voda, rijeka, jezera i bara. Prema nekim podacima, naraste do 1,5 pa i 2m i 34 kg mase, mada kod nas ima zabilježenih primjeraka do 15 kg. Tijelo štuke je zelenkaste boje sa žućkasto-bijelim poprečnim prugama. Izduženog je i vretenastog oblika sa snažnim repom na kraju. Po obliku tijela, može se zaključiti da štuka nije dobar plivač na duže staze, već napada iz zasjede, iz ševara, granja i potopljenih panjeva ili podlokane obale. Njen jak rep joj daje ogromno ubrzanje pri napadu. Ukoliko ne uspije iz prvog pokušaja, u većini slučajeva odustaje od daljeg proganjanja plijena. Ovo treba imati u vidu pri vođenju varalica. Glava štuke je karakterističnog oblika guščijeg kljuna. Na njoj se nalaze velika usta, sa 700 oštrih zuba. Štuka plijen hvata sa boka i okreće ga napred glavom, te ga tako guta.
Vid joj je odlično razvijen i pretežno se oslanja na njega pri lovu. Treba imati u vidu da je štuki potrebna svjetlost za lov, ali da se kod bistrih voda, ona ipak odlučuje za lov pri sumraku, jer je tada druge riba teže uočavaju.
Hrana su joj sva živa bića manja od nje koja se mogu naći u vodi do dubine od 2 m ili na vodi.
Mrijesti se prva, već krajem zime, kada temperatura vode pređe 10°C, u našem podneblju od februara do aprila. Prvi put ulazi u mrijest sa 3-4 godine starosti.
Ljeti, štuka lovi izjutra i predveče, a u toku dana samo za oblačnog vremena. Sa jeseni, lovni period štuke se produžava na skoro cio dan. U ovom periodu štuka taloži masne naslage za zimu. Zimi ne prestaje sa hranjenjem, posebno za vrijeme lijepih i sunčanih dana, kada bijela riba krene da pliva.
LOV ŠTUKE
Bez obzira da li je u pitanju rijeka, jezero ili kanal, potreban joj je i prostor sa plitkom vodom obrastao biljem da bi se mrijestila, ali i da obezbedi sklonište iz koga vreba plijen. Iako se štuka, u principu, može upecati preko cijele godine, njen apetit je ipak promjenljiv.
Štuka se najbolje hvata kada je oblačno vrijeme. Po sunčanom danu najbolje je probati uveče pri zalasku Sunca, mada ni rano jutro nije loše. Dan sa slabim vjetrom koji stvara male talase je bolji nego kada je površina vode potpuno mirna i to zbog manjeg prodiranja svjetlosti pri nemirnoj površini vode. Vrijeme prije nadolazeće oluje je možda najbolje vrijeme za pecanje štuke.
Definitivno najbolje mjesto za traženje štuke u rano proljeće su plitki zalivi. Ako je u blizini i potok koji se uliva u zaliv, muljeviti dio ispred je prvo mjesto gdje treba probati. Zatim, pješčana ili šljunkovita obala koja se veoma blago spušta ka dubini je takođe dobro mjesto. Najbolje je probati na mjestima uz obalu koja se nalazi na sjevernoj strani jezera ili reke. Sjeverna obala je zaštićena od hladnog sjevernog vjetra i zato se voda brže zagrije na toj strani jezera. Hladan sjeverni vjetar gura hladnu vodenu masu sa sredine jezera prema južnoj obali i zato je voda sa južne strane hladnija u proljeće.
Sa dolaskom ljeta i visokih temperatura štuka se teže da upecati. Manje štuke ostaju u plićoj vodi, dok se velike premještaju u duboku vodu. I u ovom slučaju štuke će biti u blizini neke strukture u vodi. Može to biti ivica trave, ivica gdje plićak naglo prelazi u dubinu (dublja strana), podvodne stijene i slično.
Krajem ljeta štuka kao da osjeća da se bliže posniji dani, pa počinje intenzivnije da se hrani. Za vrijeme veoma toplih dana u avgustu, štuke će se pomjeriti u dublju vodu, i tada ih je najbolje i tražiti u najdubljim mjestima u jezeru ili rijeci. U to vrijeme su šanse za uspješan ulov povećane i tada je štuka zakačena za varalicu najborbenija.
Jesen je top sezona za pecanje štuke. Iako je ona aktivnija u februaru, neposredno pred mrijest, ipak je jesen najbolji dio sezone za njen lov. To je vrijeme kada se gomile ribolovaca upucuje na vode sa kantama prepunim sitnim kederima i kada se i izlovi veliki broj uglavnom nedoraslih primeraka štuke, koji se ni jednom u svom životu nisu mrijestili. U jesen kada voda počne da se hladi, dolaze u pliće dijelove. Ranije u jesen dobra mjesta mogu biti platoi koji još uvijek imaju zelenu travu i plića strana ivice škarpe. U kasnu jesen štuke se mogu naći skoro na svim mjestima. Kako je voda uveliko hladna one nemaju neko pravilo gde se zadržavaju, tako da se mogu uhvatiti i na mjestima na kojima se najmanje nadate. Druga polovina jeseni je vrijeme kada se mogu upecati najveći primjerci. Ako pravilno odaberete vodu i varalicu i ako imate dobru intuiciju imaćete šansu da se veoma srećni vratite kući sa pecanja.
Mnogi početnici smatraju ribolov na štuke kao usputnu stvar kada pođu na pecanje. Obično koriste stare i nepotrebne štapove za ovu namenu, ostavljajući ih sa strane. Često se desi da štuka potpuno proguta udicu i nakon toga otkine najlon, što joj prouzrokuje sigurnu i bolnu smrt.
Štuka se može pecati na četiri osnovna načina:
• na mrtvog kedera
• varaličarenjem
• mušičarenjem
• na živog kedera
Za dubinsku metodu na mrtvog kedera štap mora da bude jak. Većina šaranskih štapova može da se koristi, sem onih najmekših, jer sa njima nije moguće zabaciti težak mamac na veću daljinu. Dužina treba da mu je od 3 m ukoliko je to šaranski štap, ili 3 do 3,7 m ukoliko se koristi pravi štap za štuke.
Najlon treba da ima deklarisanu nosivost od 4,5 do 5,5 kg i treba mu na kraj postaviti sajlu dužine 45 do 50 cm nosivosti od 9 kg. Mrtav keder se kači sa dvije trokrake udice veličine 8 na sajli dužini 7,5 cm. Koristite bodorku, haringu, skušu ili neku drugu ribu. Učvrstite mamac obmotavanjem najlona oko repa ribe, što će vam pomoći ukoliko zabacujete na veće daljine. Štuka obićno guta prvo glavu ribe. Zbog toga udice kačite što je moguće bliže repu. Ako pecate sa plovcima na mrtvog kedera potrebni su vam specijalni plovci za štuke velike nosivosti.
Moguće je koristiti i klizeće plovke veće nosivosti, ali u sistemu u kombinaciji sa dubinskom metodom. Plovak se postavlja iznad olova, a stoper na mjestu na kome najlon siječe površinu vode. Nakon zabacivanja, plovak će kliznuti do graničnika što je i dubina vode, a olovo povlači mrtvog kedera na dno. Trzaj se manifestuje potapanjem plovka.
U toku cijele godine mrtva ribica se može koristi kao varalica. Veličina mrtve ribe treba da da bude između 8 i 10 cm i težine do 60 g. Osnovu ovog sistema čini jig glava. Udicu provučete kroz riblja usta, kroz tijelo i stomak i izvadite vrh udice napolje. Jig vežete preko vrtilice za glavnu strunu. Na istu vrtilicu postavite jednu ili dvije trokrake udice na predvezima ne dužim od polovine dužine kedera. Mamac bacate finim štapom dužine 2,5 do 2,7 m. Ovim sistemom pretražujte sve slojeve vode, od dna do površine. Ožvljavanje se radi naglim trzajem vrha štapa nagore i namotavanjem najlona. Na ovaj način riba kao da skakuće po dnu glumeći ranjenu ribu.
Dosta pecaroša je neopravdano skeptično u vezi uspješnosti varaličarenja na štuku. Postoje dva razloga za to. Prvi je da je veličina štuka koje se pecaju na ovaj način manja, oko 3,1 kg, ali je moguće upecati veći broj riba. Drugo, varaličarenje je uspješnije u ljeto i jesen nego zimi, kada to pecaroši obično rade. Štap za varaličarenje je idealne dužine 2,7 m. Kada se peca iz čamca, potrebno je koristiti vrlo kratke štapove, dužine 1,8 m. Kombinacija karbonskog teleskopa i mašinice je idealna, jer se štap drži u rukama sve vrijeme pecanja. Za ovu svrhu se koristi mekši štap u odnosu na onaj za dubinsko pecanje. Na špulnu je potrebno postaviti do 100 m najlona nosivosti od 4,5 do 7 kg. Podvez sajla treba da je 30 cm duga. Kraći podvez ne treba koristiti, jer krupnija štuka guta mamac, pa bi recimo 15 cm podvez bio progutan u jednom zalogaju i riba bi zubima presekla glavni najlon.
Zabacivanje i namotavanje najlona je bitno kod varaličarenja, međutim ima još nekih stvari o kojima treba brinuti. Nemojte zabacivati istu varalicu bezbroj puta na sve strane. Bolje je prvo razmisliti gdje bi štuke mogle da se nalaze i gađajte to mjesto. Vrsta varalice naročito zavisi od vremena i vrsti vode. U mnogim slučajevima samo iskustvo pomaže. Uzmite u obzir prozirnost vode, podvodne panjeve, podvodnu vegetaciju i dubinu vode. Mijenjajte varalice često dok ne dobijete pobjedničku kombinaciju vrste, boje i velićine za taj dan. Ova promjena može biti presudna za uspješnost ribolova. Generalno, varalicu vodite polako i kontinuirano, a zimi je spustite što je više moguće u dubinu. Ljeti probajte po površini, ali probajte i u srednjem sloju vode. Ravnomjerno vučenje promjenite u isprekidano, samo ako ovo prvo ne daje rezultate.
Pretražite varalicom vode koje su naizgled nemoguće za pecanje, na kojima do sada niko nije pecao. Često se u ševarju kriju štuke u zasjedi. Korišćenje varalice sa jednom udicom omogućava zabacivanje među drveće ili u sred vodenog bilja. Nikad nemojte bacati varalicu baš na mjesto gdje očekujete da je štuka, već nekoliko puta zabacite oko tog mjesta kako bi je izmamili iz zasjede, a ne bi uplašili.
Nepisano pravilo je da se u proljeće i jesen kada je voda hladna sve varalice vuku sporo kroz vodu. U ljeto, iste varalice se vuku mnogo brže, u zavisnosti od situacije. Rano u sezoni manje varalice se pokazuju kao bolje od većih modela. Veliki broj ribolovaca stavlja i kašikare ispred voblera pogotovu u rano proljeće što je pogrešno. Voblere ne treba vući ravnomerno, jednoličnom brzinom, kako to većina ribolovaca pogrešno radi, već ih treba oživjeti serijom kratkih trzaja nakon kojih dolaze pauze. Pauze ne treba da budu duže od 5 sekundi.
Vobleri se dijele na tri vrste: tonuće, plutajuće i voblere sa neutralnom težinom. Upravo ovi zadnji su najbolji u ranu jesen i kada je štuka neaktivna. Pri pecanju na neaktivne štuke ove varalice se trebaju vući kratkim trzajem iza koje slijedi pauza od oko pet sekundi. Plutajući daju najjače vibracije od sve tri grupe i ovo je možda najjači adut pri pecanju u dubokoj vodi i među vodenim biljem, ali je pitanje kako spustiti plutajući volbler u dubinu. Neki ribolovci koriste takozvani "sistem u tri pravca" koji koristi teško olovo na jednom kraju sistema da povuče voblera (vezanom na drugom kraju sistema) na dno koji će težeći da ide ka površini uvijek biti na određenom rastojanju od dna. Treći kraj sistema je najlon koji vodi ka štapu i mašinici. Dobro su se pokazali Zoranovi vobleri veličine 9,11 i 13 cm u crveno-bijeloj i zelenoj nijansi.
Bucktail jigovi moraju biti dugački najmanje deset santimetara. Regularni plastični jigovi su i dalje nezamenljivi za štuku u rano proljeće ili kasnu jesen kada je štuka aktivna, ali nije agresivna da juri neku od brzih varalica.
Leptirice su svakako najrasprostranjenije i najpopularnije varalice u lovu na štuku. Mogu imati duguljasti ili okrugli leptir. Takođe na kraju, na trokrakoj mogu imati jelenovu dlaku, perje, plastične niti, ili jiga što daje leptirici dodatne vibracije. Najboje rade kada se brzo vuku ispod same površine i leptirom prave turbulenciju i "guraju" vodu. Takođe jednolično motanje se može koristiti u kombinaciji sa kratkim trzajima što je dobra taktika u nekim situacijama
Stare dobre kašikare "Effzet" ili "Mepps Cyclops nr. 3" i danas hvataju štuke istom žestinom kao i prije. Njihova imitacija kedera bilo da se vuku jednolično ili na trzanje, tipa trzaj, opuštanje, namotavanje, trzaj u stranu, izaziva štuku da ih napadne. U slučaju da se opazi štuka koja je promašila kašikaru , ne treba se usporiti sa povlačenjem, već naprotiv, treba ubrzati vučenje varalice uz par naglih trzaja. Veoma je korisno da se poslije svakih četiri-pet okretaja ručke na mašinici napravi pauza od par sekundi.
Spinerbait je još jedna odlična varalica za štuku. Spinerbeit može imati jedan ili dva leptira. Leptiri mogu biti u više kombinacija, kao dva duguljasta, duguljasti i okrugli ili dva okrugla. Dobro su se pokazli Mepps Anglia veličina 4 i 5.
U Americi se sve češće koriste silikonske varalice za pecanje štuka. Prije svega tu su tvisteri, ali i razne gumice realnih oblika riba. Vrh udice može biti spolja, ali može se i ostaviti u tijelu varalice, kako bi se smanjio rizik od kačenja. Najnovije tehnike vučenja vormova po dnu i slugova po površini su se pokazale dobrim i za štuke. Jedna od preporuka je koristiti na istom sistemu jednu silikonsku varalicu u kombinaciji sa metalnom kašikom. Silikon će dati vibracije, a kašika vizuelni efekat. Dobra kombinacija je Timber Doodle #1 + Mister Twister Split Double Tail uz dodatak male gavčice ili pijora okačenog kroz usta na udicu od varalice. Ova kombinacija u sebi sadrži sve elemente: vizuelni efekat, vibraciju i mirisnu notu.
Površinskim gumenim varalicama, bez obzira da li su to imitacije žaba, miševa ili nekih drugih sitnih životinja koje se mogu naći u vodi, uspješno se mogu loviti štuke. Tehnika je jednostavna. Zabacujte varalicu na željeno mjesto, na čistinu, tik uz ševar ili površinsku travu, sačekate sekund dva i nakon toga vučete varalicu u trzajima imitirajući plivanje žabe.
Za mušičarenje se koriste strimeri, specijalno izrađeni za štuku. Ovo su krupniji strimeri živih boja, među kojima crvena preovlađuje. Vode se po površini, i to u nizu nepredvidivih i uvijek različitih trzaja. Kontra mora biti pravovremena, ali ribar mora sačekati sekundu prije uzmaha rukom, kako bi se riba dobro zakačila. Ugriz je obično spektakularan, kao i kod ostalih površinskih metoda pecanja štuke.
Na nekim vodama, štuku je moguće uhvatiti samo metodom ribolova sa živim mamcima. Kada temperatura vode opadne ovu ribu je moguće pokrenuti jedino njima.
Za ovu vrstu ribolova potreban je jak i krut štap dužine 3,5 m. Prilikom zabacivanja potrebno je obratiti posebnu pažnju kako mamac ne bi spao.Što je vrh štapa tvrđi, to je spadanje vjerovatnije.
Kapacitet špulne treba da je bar 150 m. Najlon mora biti nosivosti 5,4 kg. Ukoliko je voda puna panjeva uzmite jači najlon nosivosti 6,8 kg.
Klizeći okrugli plovci prečnika 3 do 4 cm se danas najčešće koriste. Jednostavnim pomjeranjem klizećeg čvora možete mijenjati dubinu. Mali prsten ispod klizećeg čvora može poslužiti kao osigurač da plovak ni pod kojim uslovima ne preskoči preko čvora.
Pecanje živim mamcem je i dalje veoma zastupljeno u rano proljeće koje je za ovu tehniku najbolje, prvenstveno zato što nema trave, a i štuka u to vrijeme pliva pored obale u potrazi za hranom. Izaberite mjesto, zabacite kedera i čekajte da štuka sama dođe ka njemu.
· Lutajući živi mamac - Živa riba se slobodno kreće podržavana plovkom po cijelom toku vode. Iznad mamca na najlon se postavi par sitnih olovaca kako bi se onemogućilo njegovo isplivavanje na površinu. Ovim metodom može da bude problematično postavljanje mamca na veću dubinu.
Pecanje na plovak je u proljeće u suštini bolje nego pecanje na dnu, jer ipak pecate u plitkim vodama. U sustini, klizeći plovak je bolji od fiksiranog, zbog kontre koja je mnogo jača i efikasnija kada nema otpora koji stvara fiksiran plovak. Keder treba da bude dugačak oko 10 cm.
· Vođeni živi mamac - Ovaj metod je sličan prethodnom, sa tim da se ovde koriste posebno dizajnirani plovci koji kontrolišu kretanje mamca kroz vodu. Ova taktika je korisna kada duva vjetar. Iskusan pecaroš, ovom metodom, može zabaciti mamac na daljinu preko 150 m.
Ne treba koristiti ovaj metod na vodama obraslim travom i na vodama gdje ima puno potopljenih grana i panjeva, jer tu plovak mora da se postavi previše plitko.
Nakon što zabacite mamac, pomjerite se par metara niz obalu i privucite ga malo. Ovaj postupak ponavljajte sve dok ne izvučete mamac blizu obale. Cilj je prebrisati što veću površinu vode mamcem.
• Živi mamac sa potpoljenim plovkom
Ponekad je potrebno da bacite mamac što je bliže moguće nekom mjestu gdje očekujete da je štuka, recimo blizu nekoj potopljenoj grani. Ovo je najbolji metod za tu namenu. Plovak se kod ovog metoda potpuno potapa ispod površine, ali tako da pluta pod vodom. Plovak će pridržavati podvez i mamac na željenoj dubini.
• Živi mamac na dubinci
Ukoliko treba da postavimo mamac blizu dna vode i ukoliko je voda bez prirodnih zapreka možemo koristiti klasični dubinski metod. Na udicu pored žive ribe, postavljamo i jednu stiropornu kuglu kako bi pridržavala mamac da ne legne na dno, odakle ga štuka neće uzeti.
Kasnije u sezoni pogotovu kada otopli, pecanje kederom na dnu daje bolje rezultate od pecanja sa plovkom, jer se mamac može spustiti na mnogo veće dubine nego sa plovkom.
• Živi mamac na otpuštenom najlonu
Na kraj najlona postavlja se samo par sitnih olovaca, kako bi primorali ribicu da se spusti niže u vodu. Mana ovog sistema je loša signalizacija ugriza štuke.
• Vučenje živog mamaca
Ukoliko se nalazite u čamcu, možete primjeniti i ovaj metod. Jednostavno nakačite živu ribu na udicu i vučite cio sistem za čamcem. Kod plićih voda obavezno koristite plovak, dok kod dubljih to nije neophodno. Zapamtite da je štuka dosta spora kada krstarite čamcem.
Za podveze obavezno koristite sajle. Uobičajena jačina sajli za štuku je 9 kg. Za izuzetno teške vode, pune prepreka koriste se sajle do 13,5 kg. Sajla mora biti najmanje 50 cm duga.
Koristite najbolje, karbonske udice sa izuzetno oštrim vrhovima. Usaglasite veličinu udice sa mamcem koji koristite. Uobičajene veličine su 10s, 8s i 6s.
Sitne mamce je najbolje kačiti na usnu jednom udicom. Kod onih koji imaju meke usne, provucite udicu kroz obe usne. Veće mamce zakačite na dvije udice koje su jedna od druge odmaknute 8 cm. Za metode vučenja i vođenja mamca, gornju udicu provucite kroz usnu, a donju blizu pektoralnog peraja. Za sve druge slučajeve jednu udicu zakačite na sred leđa, a drugu kod korijena repa kako bi onemogućili mamac da luta vodom.
Naša štuka je riba nizijskih voda, rijeka, jezera i bara. Prema nekim podacima, naraste do 1,5 pa i 2m i 34 kg mase, mada kod nas ima zabilježenih primjeraka do 15 kg. Tijelo štuke je zelenkaste boje sa žućkasto-bijelim poprečnim prugama. Izduženog je i vretenastog oblika sa snažnim repom na kraju. Po obliku tijela, može se zaključiti da štuka nije dobar plivač na duže staze, već napada iz zasjede, iz ševara, granja i potopljenih panjeva ili podlokane obale. Njen jak rep joj daje ogromno ubrzanje pri napadu. Ukoliko ne uspije iz prvog pokušaja, u većini slučajeva odustaje od daljeg proganjanja plijena. Ovo treba imati u vidu pri vođenju varalica. Glava štuke je karakterističnog oblika guščijeg kljuna. Na njoj se nalaze velika usta, sa 700 oštrih zuba. Štuka plijen hvata sa boka i okreće ga napred glavom, te ga tako guta.
Vid joj je odlično razvijen i pretežno se oslanja na njega pri lovu. Treba imati u vidu da je štuki potrebna svjetlost za lov, ali da se kod bistrih voda, ona ipak odlučuje za lov pri sumraku, jer je tada druge riba teže uočavaju.
Hrana su joj sva živa bića manja od nje koja se mogu naći u vodi do dubine od 2 m ili na vodi.
Mrijesti se prva, već krajem zime, kada temperatura vode pređe 10°C, u našem podneblju od februara do aprila. Prvi put ulazi u mrijest sa 3-4 godine starosti.
Ljeti, štuka lovi izjutra i predveče, a u toku dana samo za oblačnog vremena. Sa jeseni, lovni period štuke se produžava na skoro cio dan. U ovom periodu štuka taloži masne naslage za zimu. Zimi ne prestaje sa hranjenjem, posebno za vrijeme lijepih i sunčanih dana, kada bijela riba krene da pliva.
LOV ŠTUKE
Bez obzira da li je u pitanju rijeka, jezero ili kanal, potreban joj je i prostor sa plitkom vodom obrastao biljem da bi se mrijestila, ali i da obezbedi sklonište iz koga vreba plijen. Iako se štuka, u principu, može upecati preko cijele godine, njen apetit je ipak promjenljiv.
Štuka se najbolje hvata kada je oblačno vrijeme. Po sunčanom danu najbolje je probati uveče pri zalasku Sunca, mada ni rano jutro nije loše. Dan sa slabim vjetrom koji stvara male talase je bolji nego kada je površina vode potpuno mirna i to zbog manjeg prodiranja svjetlosti pri nemirnoj površini vode. Vrijeme prije nadolazeće oluje je možda najbolje vrijeme za pecanje štuke.
Definitivno najbolje mjesto za traženje štuke u rano proljeće su plitki zalivi. Ako je u blizini i potok koji se uliva u zaliv, muljeviti dio ispred je prvo mjesto gdje treba probati. Zatim, pješčana ili šljunkovita obala koja se veoma blago spušta ka dubini je takođe dobro mjesto. Najbolje je probati na mjestima uz obalu koja se nalazi na sjevernoj strani jezera ili reke. Sjeverna obala je zaštićena od hladnog sjevernog vjetra i zato se voda brže zagrije na toj strani jezera. Hladan sjeverni vjetar gura hladnu vodenu masu sa sredine jezera prema južnoj obali i zato je voda sa južne strane hladnija u proljeće.
Sa dolaskom ljeta i visokih temperatura štuka se teže da upecati. Manje štuke ostaju u plićoj vodi, dok se velike premještaju u duboku vodu. I u ovom slučaju štuke će biti u blizini neke strukture u vodi. Može to biti ivica trave, ivica gdje plićak naglo prelazi u dubinu (dublja strana), podvodne stijene i slično.
Krajem ljeta štuka kao da osjeća da se bliže posniji dani, pa počinje intenzivnije da se hrani. Za vrijeme veoma toplih dana u avgustu, štuke će se pomjeriti u dublju vodu, i tada ih je najbolje i tražiti u najdubljim mjestima u jezeru ili rijeci. U to vrijeme su šanse za uspješan ulov povećane i tada je štuka zakačena za varalicu najborbenija.
Jesen je top sezona za pecanje štuke. Iako je ona aktivnija u februaru, neposredno pred mrijest, ipak je jesen najbolji dio sezone za njen lov. To je vrijeme kada se gomile ribolovaca upucuje na vode sa kantama prepunim sitnim kederima i kada se i izlovi veliki broj uglavnom nedoraslih primeraka štuke, koji se ni jednom u svom životu nisu mrijestili. U jesen kada voda počne da se hladi, dolaze u pliće dijelove. Ranije u jesen dobra mjesta mogu biti platoi koji još uvijek imaju zelenu travu i plića strana ivice škarpe. U kasnu jesen štuke se mogu naći skoro na svim mjestima. Kako je voda uveliko hladna one nemaju neko pravilo gde se zadržavaju, tako da se mogu uhvatiti i na mjestima na kojima se najmanje nadate. Druga polovina jeseni je vrijeme kada se mogu upecati najveći primjerci. Ako pravilno odaberete vodu i varalicu i ako imate dobru intuiciju imaćete šansu da se veoma srećni vratite kući sa pecanja.
Mnogi početnici smatraju ribolov na štuke kao usputnu stvar kada pođu na pecanje. Obično koriste stare i nepotrebne štapove za ovu namenu, ostavljajući ih sa strane. Često se desi da štuka potpuno proguta udicu i nakon toga otkine najlon, što joj prouzrokuje sigurnu i bolnu smrt.
Štuka se može pecati na četiri osnovna načina:
• na mrtvog kedera
• varaličarenjem
• mušičarenjem
• na živog kedera
Za dubinsku metodu na mrtvog kedera štap mora da bude jak. Većina šaranskih štapova može da se koristi, sem onih najmekših, jer sa njima nije moguće zabaciti težak mamac na veću daljinu. Dužina treba da mu je od 3 m ukoliko je to šaranski štap, ili 3 do 3,7 m ukoliko se koristi pravi štap za štuke.
Najlon treba da ima deklarisanu nosivost od 4,5 do 5,5 kg i treba mu na kraj postaviti sajlu dužine 45 do 50 cm nosivosti od 9 kg. Mrtav keder se kači sa dvije trokrake udice veličine 8 na sajli dužini 7,5 cm. Koristite bodorku, haringu, skušu ili neku drugu ribu. Učvrstite mamac obmotavanjem najlona oko repa ribe, što će vam pomoći ukoliko zabacujete na veće daljine. Štuka obićno guta prvo glavu ribe. Zbog toga udice kačite što je moguće bliže repu. Ako pecate sa plovcima na mrtvog kedera potrebni su vam specijalni plovci za štuke velike nosivosti.
Moguće je koristiti i klizeće plovke veće nosivosti, ali u sistemu u kombinaciji sa dubinskom metodom. Plovak se postavlja iznad olova, a stoper na mjestu na kome najlon siječe površinu vode. Nakon zabacivanja, plovak će kliznuti do graničnika što je i dubina vode, a olovo povlači mrtvog kedera na dno. Trzaj se manifestuje potapanjem plovka.
U toku cijele godine mrtva ribica se može koristi kao varalica. Veličina mrtve ribe treba da da bude između 8 i 10 cm i težine do 60 g. Osnovu ovog sistema čini jig glava. Udicu provučete kroz riblja usta, kroz tijelo i stomak i izvadite vrh udice napolje. Jig vežete preko vrtilice za glavnu strunu. Na istu vrtilicu postavite jednu ili dvije trokrake udice na predvezima ne dužim od polovine dužine kedera. Mamac bacate finim štapom dužine 2,5 do 2,7 m. Ovim sistemom pretražujte sve slojeve vode, od dna do površine. Ožvljavanje se radi naglim trzajem vrha štapa nagore i namotavanjem najlona. Na ovaj način riba kao da skakuće po dnu glumeći ranjenu ribu.
Dosta pecaroša je neopravdano skeptično u vezi uspješnosti varaličarenja na štuku. Postoje dva razloga za to. Prvi je da je veličina štuka koje se pecaju na ovaj način manja, oko 3,1 kg, ali je moguće upecati veći broj riba. Drugo, varaličarenje je uspješnije u ljeto i jesen nego zimi, kada to pecaroši obično rade. Štap za varaličarenje je idealne dužine 2,7 m. Kada se peca iz čamca, potrebno je koristiti vrlo kratke štapove, dužine 1,8 m. Kombinacija karbonskog teleskopa i mašinice je idealna, jer se štap drži u rukama sve vrijeme pecanja. Za ovu svrhu se koristi mekši štap u odnosu na onaj za dubinsko pecanje. Na špulnu je potrebno postaviti do 100 m najlona nosivosti od 4,5 do 7 kg. Podvez sajla treba da je 30 cm duga. Kraći podvez ne treba koristiti, jer krupnija štuka guta mamac, pa bi recimo 15 cm podvez bio progutan u jednom zalogaju i riba bi zubima presekla glavni najlon.
Zabacivanje i namotavanje najlona je bitno kod varaličarenja, međutim ima još nekih stvari o kojima treba brinuti. Nemojte zabacivati istu varalicu bezbroj puta na sve strane. Bolje je prvo razmisliti gdje bi štuke mogle da se nalaze i gađajte to mjesto. Vrsta varalice naročito zavisi od vremena i vrsti vode. U mnogim slučajevima samo iskustvo pomaže. Uzmite u obzir prozirnost vode, podvodne panjeve, podvodnu vegetaciju i dubinu vode. Mijenjajte varalice često dok ne dobijete pobjedničku kombinaciju vrste, boje i velićine za taj dan. Ova promjena može biti presudna za uspješnost ribolova. Generalno, varalicu vodite polako i kontinuirano, a zimi je spustite što je više moguće u dubinu. Ljeti probajte po površini, ali probajte i u srednjem sloju vode. Ravnomjerno vučenje promjenite u isprekidano, samo ako ovo prvo ne daje rezultate.
Pretražite varalicom vode koje su naizgled nemoguće za pecanje, na kojima do sada niko nije pecao. Često se u ševarju kriju štuke u zasjedi. Korišćenje varalice sa jednom udicom omogućava zabacivanje među drveće ili u sred vodenog bilja. Nikad nemojte bacati varalicu baš na mjesto gdje očekujete da je štuka, već nekoliko puta zabacite oko tog mjesta kako bi je izmamili iz zasjede, a ne bi uplašili.
Nepisano pravilo je da se u proljeće i jesen kada je voda hladna sve varalice vuku sporo kroz vodu. U ljeto, iste varalice se vuku mnogo brže, u zavisnosti od situacije. Rano u sezoni manje varalice se pokazuju kao bolje od većih modela. Veliki broj ribolovaca stavlja i kašikare ispred voblera pogotovu u rano proljeće što je pogrešno. Voblere ne treba vući ravnomerno, jednoličnom brzinom, kako to većina ribolovaca pogrešno radi, već ih treba oživjeti serijom kratkih trzaja nakon kojih dolaze pauze. Pauze ne treba da budu duže od 5 sekundi.
Vobleri se dijele na tri vrste: tonuće, plutajuće i voblere sa neutralnom težinom. Upravo ovi zadnji su najbolji u ranu jesen i kada je štuka neaktivna. Pri pecanju na neaktivne štuke ove varalice se trebaju vući kratkim trzajem iza koje slijedi pauza od oko pet sekundi. Plutajući daju najjače vibracije od sve tri grupe i ovo je možda najjači adut pri pecanju u dubokoj vodi i među vodenim biljem, ali je pitanje kako spustiti plutajući volbler u dubinu. Neki ribolovci koriste takozvani "sistem u tri pravca" koji koristi teško olovo na jednom kraju sistema da povuče voblera (vezanom na drugom kraju sistema) na dno koji će težeći da ide ka površini uvijek biti na određenom rastojanju od dna. Treći kraj sistema je najlon koji vodi ka štapu i mašinici. Dobro su se pokazali Zoranovi vobleri veličine 9,11 i 13 cm u crveno-bijeloj i zelenoj nijansi.
Bucktail jigovi moraju biti dugački najmanje deset santimetara. Regularni plastični jigovi su i dalje nezamenljivi za štuku u rano proljeće ili kasnu jesen kada je štuka aktivna, ali nije agresivna da juri neku od brzih varalica.
Leptirice su svakako najrasprostranjenije i najpopularnije varalice u lovu na štuku. Mogu imati duguljasti ili okrugli leptir. Takođe na kraju, na trokrakoj mogu imati jelenovu dlaku, perje, plastične niti, ili jiga što daje leptirici dodatne vibracije. Najboje rade kada se brzo vuku ispod same površine i leptirom prave turbulenciju i "guraju" vodu. Takođe jednolično motanje se može koristiti u kombinaciji sa kratkim trzajima što je dobra taktika u nekim situacijama
Stare dobre kašikare "Effzet" ili "Mepps Cyclops nr. 3" i danas hvataju štuke istom žestinom kao i prije. Njihova imitacija kedera bilo da se vuku jednolično ili na trzanje, tipa trzaj, opuštanje, namotavanje, trzaj u stranu, izaziva štuku da ih napadne. U slučaju da se opazi štuka koja je promašila kašikaru , ne treba se usporiti sa povlačenjem, već naprotiv, treba ubrzati vučenje varalice uz par naglih trzaja. Veoma je korisno da se poslije svakih četiri-pet okretaja ručke na mašinici napravi pauza od par sekundi.
Spinerbait je još jedna odlična varalica za štuku. Spinerbeit može imati jedan ili dva leptira. Leptiri mogu biti u više kombinacija, kao dva duguljasta, duguljasti i okrugli ili dva okrugla. Dobro su se pokazli Mepps Anglia veličina 4 i 5.
U Americi se sve češće koriste silikonske varalice za pecanje štuka. Prije svega tu su tvisteri, ali i razne gumice realnih oblika riba. Vrh udice može biti spolja, ali može se i ostaviti u tijelu varalice, kako bi se smanjio rizik od kačenja. Najnovije tehnike vučenja vormova po dnu i slugova po površini su se pokazale dobrim i za štuke. Jedna od preporuka je koristiti na istom sistemu jednu silikonsku varalicu u kombinaciji sa metalnom kašikom. Silikon će dati vibracije, a kašika vizuelni efekat. Dobra kombinacija je Timber Doodle #1 + Mister Twister Split Double Tail uz dodatak male gavčice ili pijora okačenog kroz usta na udicu od varalice. Ova kombinacija u sebi sadrži sve elemente: vizuelni efekat, vibraciju i mirisnu notu.
Površinskim gumenim varalicama, bez obzira da li su to imitacije žaba, miševa ili nekih drugih sitnih životinja koje se mogu naći u vodi, uspješno se mogu loviti štuke. Tehnika je jednostavna. Zabacujte varalicu na željeno mjesto, na čistinu, tik uz ševar ili površinsku travu, sačekate sekund dva i nakon toga vučete varalicu u trzajima imitirajući plivanje žabe.
Za mušičarenje se koriste strimeri, specijalno izrađeni za štuku. Ovo su krupniji strimeri živih boja, među kojima crvena preovlađuje. Vode se po površini, i to u nizu nepredvidivih i uvijek različitih trzaja. Kontra mora biti pravovremena, ali ribar mora sačekati sekundu prije uzmaha rukom, kako bi se riba dobro zakačila. Ugriz je obično spektakularan, kao i kod ostalih površinskih metoda pecanja štuke.
Na nekim vodama, štuku je moguće uhvatiti samo metodom ribolova sa živim mamcima. Kada temperatura vode opadne ovu ribu je moguće pokrenuti jedino njima.
Za ovu vrstu ribolova potreban je jak i krut štap dužine 3,5 m. Prilikom zabacivanja potrebno je obratiti posebnu pažnju kako mamac ne bi spao.Što je vrh štapa tvrđi, to je spadanje vjerovatnije.
Kapacitet špulne treba da je bar 150 m. Najlon mora biti nosivosti 5,4 kg. Ukoliko je voda puna panjeva uzmite jači najlon nosivosti 6,8 kg.
Klizeći okrugli plovci prečnika 3 do 4 cm se danas najčešće koriste. Jednostavnim pomjeranjem klizećeg čvora možete mijenjati dubinu. Mali prsten ispod klizećeg čvora može poslužiti kao osigurač da plovak ni pod kojim uslovima ne preskoči preko čvora.
Pecanje živim mamcem je i dalje veoma zastupljeno u rano proljeće koje je za ovu tehniku najbolje, prvenstveno zato što nema trave, a i štuka u to vrijeme pliva pored obale u potrazi za hranom. Izaberite mjesto, zabacite kedera i čekajte da štuka sama dođe ka njemu.
· Lutajući živi mamac - Živa riba se slobodno kreće podržavana plovkom po cijelom toku vode. Iznad mamca na najlon se postavi par sitnih olovaca kako bi se onemogućilo njegovo isplivavanje na površinu. Ovim metodom može da bude problematično postavljanje mamca na veću dubinu.
Pecanje na plovak je u proljeće u suštini bolje nego pecanje na dnu, jer ipak pecate u plitkim vodama. U sustini, klizeći plovak je bolji od fiksiranog, zbog kontre koja je mnogo jača i efikasnija kada nema otpora koji stvara fiksiran plovak. Keder treba da bude dugačak oko 10 cm.
· Vođeni živi mamac - Ovaj metod je sličan prethodnom, sa tim da se ovde koriste posebno dizajnirani plovci koji kontrolišu kretanje mamca kroz vodu. Ova taktika je korisna kada duva vjetar. Iskusan pecaroš, ovom metodom, može zabaciti mamac na daljinu preko 150 m.
Ne treba koristiti ovaj metod na vodama obraslim travom i na vodama gdje ima puno potopljenih grana i panjeva, jer tu plovak mora da se postavi previše plitko.
Nakon što zabacite mamac, pomjerite se par metara niz obalu i privucite ga malo. Ovaj postupak ponavljajte sve dok ne izvučete mamac blizu obale. Cilj je prebrisati što veću površinu vode mamcem.
• Živi mamac sa potpoljenim plovkom
Ponekad je potrebno da bacite mamac što je bliže moguće nekom mjestu gdje očekujete da je štuka, recimo blizu nekoj potopljenoj grani. Ovo je najbolji metod za tu namenu. Plovak se kod ovog metoda potpuno potapa ispod površine, ali tako da pluta pod vodom. Plovak će pridržavati podvez i mamac na željenoj dubini.
• Živi mamac na dubinci
Ukoliko treba da postavimo mamac blizu dna vode i ukoliko je voda bez prirodnih zapreka možemo koristiti klasični dubinski metod. Na udicu pored žive ribe, postavljamo i jednu stiropornu kuglu kako bi pridržavala mamac da ne legne na dno, odakle ga štuka neće uzeti.
Kasnije u sezoni pogotovu kada otopli, pecanje kederom na dnu daje bolje rezultate od pecanja sa plovkom, jer se mamac može spustiti na mnogo veće dubine nego sa plovkom.
• Živi mamac na otpuštenom najlonu
Na kraj najlona postavlja se samo par sitnih olovaca, kako bi primorali ribicu da se spusti niže u vodu. Mana ovog sistema je loša signalizacija ugriza štuke.
• Vučenje živog mamaca
Ukoliko se nalazite u čamcu, možete primjeniti i ovaj metod. Jednostavno nakačite živu ribu na udicu i vučite cio sistem za čamcem. Kod plićih voda obavezno koristite plovak, dok kod dubljih to nije neophodno. Zapamtite da je štuka dosta spora kada krstarite čamcem.
Za podveze obavezno koristite sajle. Uobičajena jačina sajli za štuku je 9 kg. Za izuzetno teške vode, pune prepreka koriste se sajle do 13,5 kg. Sajla mora biti najmanje 50 cm duga.
Koristite najbolje, karbonske udice sa izuzetno oštrim vrhovima. Usaglasite veličinu udice sa mamcem koji koristite. Uobičajene veličine su 10s, 8s i 6s.
Sitne mamce je najbolje kačiti na usnu jednom udicom. Kod onih koji imaju meke usne, provucite udicu kroz obe usne. Veće mamce zakačite na dvije udice koje su jedna od druge odmaknute 8 cm. Za metode vučenja i vođenja mamca, gornju udicu provucite kroz usnu, a donju blizu pektoralnog peraja. Za sve druge slučajeve jednu udicu zakačite na sred leđa, a drugu kod korijena repa kako bi onemogućili mamac da luta vodom.
Gost- Gost
Som (Silurus glanis)
To je jedini europski zastupnik ove brojne porodice. Som ima veliku glavu, s velikim ustima i sitnim zubićima. Glava mu je široka i spljoštena, a oči sitne i malene. Na gornjoj usni ima dva velika brka, a na donjoj četiri mala. Tijelo mu je golo i ljigavo, a od glave prema repu sve tanje i plosnatije. Donja mu je perajica vrlo uska i produljuje se do kraja repa. Hrptena mu je perajica kratka. Gornja mu je strana sivomaslinasta i tamna, a donja prljavobjelkasta. Često ima po sebi i nepravilne pjege. Uz jesetru i morunu spada među najveće riječne ribe i može narasti preko 300 kilograma težine.
Živi u velikim rijekama srednje, sjeverne i istočne Europe. U nas ga ima u Dunavskom slivu. Som živi sam i ne kreće se u grupama. Drži se mirnih dubokih mjesta u rupama u sredini riječnog toka ili pod obalom ispod panjeva i klada. Mrijesti se od svibnja do srpnja u plićim vodama. Ženka odlaže ljepljivu ikru na vodeno bilje. U to se vrijeme nađu mužjak i ženka pa zajedno plivaju. Ako je pogodan vodostaj, mladi som brzo raste. Som je noćni grabežljivac, iako se kreće i danju kad se voda zamuti i digne. Poznato je da će som krenuti u potragu za hranom ljeti za vrijeme žestokih oluja, pljuskova i grmljavina. Kada pođe za hranom, kreće se i po najjačim vodenim strujama, a poći će i na plića mjesta.
Som je proždrljiv svežder koji napada sve živo. Lovi se na čvrst i jak pribor, debeli najlon i veliku udicu. Noću se kao mamac postavi hrpa glista, pijavica i žive ribe. Ako se lovi na potezanje ("špinanje"), koristi se debeli najlon i malene teške svijetle varalice koje se povlače uza samo dno, gdje voda struji iz plićaka u dubinu.
Lovi se i na takozvano "bućkalo". Ribolovac pusti da mu voda nosi čamac sredinom rijeke, a on drži u ruci čvrsto uže s mrmkom ili ribicom te istovremeno drvenim bućkalom (slično gornjoj polovici boce) bućka po vodi, stvarajući zvukove koji se čuju na stotine metara. Som dolazi u smjeru zvuka, vidi mamac i grabi ga, a o vještini ribolovca i veličini soma ovisi hoće li biti izvađen iz vode. Lovi se i na žabe, školjke, pileća crijeva i slično. Ako som uhvati mamac, on ga obično guta zajedno s udicom. U vodi je vrlo snažan i borben, pa je potrebno uložiti dosta truda i vremena da ga se izvuče. Treba polako i strpljivo manevrirati dok se som ne umori, a tek onda ga treba izvlačiti jer svako forsiranje može dovesti do gubitka ulova. Svakako se pri izvlačenju soma preporučuje upotreba gafa. Som ne voli hladnoću, pa zimu provede zakopan u mulju. Kada se dignu mutne proljetne vode, diže se i som sa svog zimovanja. Som najbolje grize u toku ljeta pa do početka zime.Meso mu je izvrsno i s malo kostiju.
Gost- Gost
Amur - Ctenopharyngdon idella
Pripada redu Cyprinoformes, podredu Leuciscinae. Ime je dobio po azijskoj rijeci Amur koja je dobrim dijelom granična voda između bivšeg SSSR-a i Kine. Amur živi u gornjem i srednjem toku te velike rijeke. U Kini živi u Žutoj i Crvenoj rijeci. Te su vode u svojim gornjim tokovima brze i naglo teku da bi se niže, nizvodno, razlile i poplavile velika područja. Amurova ženka pušta ikru u brzim tokovima, a voda je nosi površinom nizvodno do razlivenih područja gdje je temperatura vode viša od 20°C što je nužno za izvaljivanje ikre i daljnji razvoj amurova mlađa. Ona pušta 30 000 do 800 000 komada ikre koja se, oplođena, spušta površinom rijeke.
Amur je lijepa i pravilno građena riba. Ima dosta široko čelo i lijepe velike ljuske. Leđa su mu zelenkasta, bokovi tamniji, a trbuh svjetliji. Leđna i repna peraja su tamnije, a ostale svjetlije. Može narasti preko metra dužine i tridesetak kilograma težine. Kod nas je spolno zreo u četvrtoj godini pri težini od preko 3 kilograma. Manji mlađ se hrani planktonom, lavrama i račićima. Kad poraste, prelazi na biljnu hranu. Brzo raste. Šeste godine može doseći težinu do 5 kilograma.
Amur je prenesen u europski dio bivšeg SSSR-a i dalje u Rumunjsku, Bugarsku i Mađarsku. Prije četrdesetak godina mlađ amura je prenesen iz Mađarske u neka ribnjačarstva bivše Jugoslavije gdje je počeo njegov uzgoj uz šarana.
Hrani se vodenim biljem: trskom, mrijesnjakom, vodenom lećom, žabokrečinom, vodenom kugom, rogozom, a jede travu i djetelinu, ako mu se dade. Pravi je biljožder koji brzo raste.
Amur pojede dnevno mnogo vodenog bilja, gotovo toliko koliko je težak. Često ga upotrebljavaju u ribnjacima i za "čišćenje" obraslih vodenih površina.
Meso mu je izvrsno. Ipak, postoji problem mriješćenja u našim klimatskim uvjetima. Umjetnim mriješćenjem postižu se rezultati. Vrijeme njegova prirodnog mrijesta pada u doba kada naše rijeke nemaju potrebnu toplinu za njegov mrijest.
No čini se da se u zadnje vrijeme prilagodio našim vremenskim uvjetima i temperaturama vode, te se mrijesti.
Amur je otporan na neke šaranske bolesti, premda je iz istog roda. Prema svom vanjskom izgledu najsličniji je našem klenu, premda se odmah može uočiti razlika jer ima znatno manju glavu. U bivšem SSSR-u amur je postao već odavno i riba sportskih ribolovaca pa su ga tamo nasadili i u neke otvorene vode.
A i kod nas je već uobičajeno da je amur postao stanovnik zatvorenih voda. Obično su to društveni ribnjaci, bogati vodenim biljem.
Sportski ribolovci love ga na komadiće trske, a love ga kao i šarana na kukuruz, žgance, te modernijim i sofisticiranijim metodama kao što su lov "boilom".
On je borbena riba i, kad osjeti da je uhvaćen, bori se žestoko.
I kao što smo iz dosad iznesenog vidjeli amur je odlična privredna i sportska riba koja je sve više zastupljena u našim vodama.
Gost- Gost
Deverika (Abramis brama danubii)
Tijelo joj je plosnato, s visokim hrptom. Sivkasta je, a prema trbuhu srebrnasta. Peraje su joj sive, a glava malena. Ima dulju i jaku podrepnu peraju i velike ljuske. U nas može narasti do 3 do k kilograma težine. Zadržava se u dubokim i mirnim mjestima u rijeci gdje ima vodenog bilja. Tu ruje tražeći hranu. Hrani se kao i šaran - crvima, ličinkama i biljnim travama. Obično se kreće u jatima, a u nas je ima u većim količinama u Savi, Dravi i Dunavu.
Mrijesti se u svibnju i lipnju, pa na plićim mjestima odlaže sitnu žućkastu ikru na vodeno bilje. Ikru odlaže obično tri do četiri dana za mirnog i tihog vremena.
Deverika je plašljiva riba, pa se najbolje lovi zimskih mjeseci u mutnoj vodi. Lovi se na dnu, laganim priborom na plovak i manjom udicom, i to obično na glistu, krumpir, kruh ili tijesto.
Meso joj ima dosta kostiju, ali je ukusno i tečno. Obično je naši ribiči po strani zarežu i jače peku tako da se sitnije koščice preprže.
Mrijesti se u svibnju i lipnju, pa na plićim mjestima odlaže sitnu žućkastu ikru na vodeno bilje. Ikru odlaže obično tri do četiri dana za mirnog i tihog vremena.
Deverika je plašljiva riba, pa se najbolje lovi zimskih mjeseci u mutnoj vodi. Lovi se na dnu, laganim priborom na plovak i manjom udicom, i to obično na glistu, krumpir, kruh ili tijesto.
Meso joj ima dosta kostiju, ali je ukusno i tečno. Obično je naši ribiči po strani zarežu i jače peku tako da se sitnije koščice preprže.
Gost- Gost
Smuđ (Stizostedion lucioperca)
Tijelo mu je valjkastog oblika, vitko i izduženo. Hrptena je peraja dvodjelna, ljuske male i čvrste. Hrbat je tamniji, a bokovi zelenkasti sa 8 do 12 tamnih pruga, trbuh bjelkast. Hrptena i repna peraja imaju tamne pjege, a ostale su sivkaste i bez pjega. Zubi su mu oštri, ali manji nego u štuke, usta su mu isto tako manja, a ždrijelo usko. Zato napada manje i sitnije ribe negoli štuka. Naraste do 15 kilograma težine. Živi u rijekama Amerike i jezerima cijele srednje i istočne Europe, te u Aziji. Ima ga i u finskim jezerime do 64° sjeverne širine te u azijskim rijekama sliva Crnog, Kaspijskog, Azovskog i Aralskog mora. U nas živi u Dunavskom slivu i u jezerima Panonske nizine.
Smuđ voli duboku, čistu i tekuću vodu te šljunkovito dno. Živi i u mutnoj vodi (Dunav). Ne voli mekano muljevito dno, ali isto tako niti prebrze ili prehladne vode. Odgovara mu temperatura vode između 10 i 18°C.
Mrijesti se od travnja do lipnja, a ženka pušta ljepljivu ikru na vodeno bilje. Ikra mu je sitnija od ikre grgeča. Oplođenu ikru jedno vrijeme čuva mužjak. Mlađ se u početku hrani životinjskim planktonom, ali već nakon godine dana napada i ždere sitnu ribu.
Najbolje se lovi od kolovoza do studenog ujutro i podveče. Smuđ je plašljiv i kreće se noću. Lovi se pri dnu na malu ribicu i tanji pribor. Pri potezanju varalicom treba vući pri dnu i izabrati manje teške, ali uže varalice. Dovoljna je jedna trokuka na. Pri lovu na smuđa ne treba metalni predvez. Smuđ je osjetljiv i nije ga teško izvaditi kad se uhvati. Pri lovu na smuđeve najuspješnije se pokazalo stavljanje razrezanih ribica na udicu. Vjerojatno je to uspješnije zbog toga jer miris krvi privlači smuđa, a smuđ ima odlično razvijeno osjetilo njuha. Potrebno je uzeti nešto teže olovo, već prema jakosti vodene struje, da nam mamac bude pri dnu, zatim dulji predvez vezan virblom i na kraju udicom, na koju ćemo staviti pola kedera tako da nam rep bude odozgo, a udica utaknuta u kedera na kraju polovice, ali tako da se vršak udice ne vidi. Najobičniji način lovljenja smuđa je s pomoću laganog plovka i žive ribice, ali tako možemo loviti u vodama gdje nije prejaka struja. Plovak mora biti lagan da ga smuđ može lako podvući pod vodu, jer ako osjeti jači otpor, odmah će pustiti mamac.Smuđ ima izvrsno meso i malo kostiju, te je tražena i skupa riba.
Smuđ voli duboku, čistu i tekuću vodu te šljunkovito dno. Živi i u mutnoj vodi (Dunav). Ne voli mekano muljevito dno, ali isto tako niti prebrze ili prehladne vode. Odgovara mu temperatura vode između 10 i 18°C.
Mrijesti se od travnja do lipnja, a ženka pušta ljepljivu ikru na vodeno bilje. Ikra mu je sitnija od ikre grgeča. Oplođenu ikru jedno vrijeme čuva mužjak. Mlađ se u početku hrani životinjskim planktonom, ali već nakon godine dana napada i ždere sitnu ribu.
Najbolje se lovi od kolovoza do studenog ujutro i podveče. Smuđ je plašljiv i kreće se noću. Lovi se pri dnu na malu ribicu i tanji pribor. Pri potezanju varalicom treba vući pri dnu i izabrati manje teške, ali uže varalice. Dovoljna je jedna trokuka na. Pri lovu na smuđa ne treba metalni predvez. Smuđ je osjetljiv i nije ga teško izvaditi kad se uhvati. Pri lovu na smuđeve najuspješnije se pokazalo stavljanje razrezanih ribica na udicu. Vjerojatno je to uspješnije zbog toga jer miris krvi privlači smuđa, a smuđ ima odlično razvijeno osjetilo njuha. Potrebno je uzeti nešto teže olovo, već prema jakosti vodene struje, da nam mamac bude pri dnu, zatim dulji predvez vezan virblom i na kraju udicom, na koju ćemo staviti pola kedera tako da nam rep bude odozgo, a udica utaknuta u kedera na kraju polovice, ali tako da se vršak udice ne vidi. Najobičniji način lovljenja smuđa je s pomoću laganog plovka i žive ribice, ali tako možemo loviti u vodama gdje nije prejaka struja. Plovak mora biti lagan da ga smuđ može lako podvući pod vodu, jer ako osjeti jači otpor, odmah će pustiti mamac.Smuđ ima izvrsno meso i malo kostiju, te je tražena i skupa riba.
Gost- Gost
Šaran (Cyprinus carpio)
Po šaranu je cijeli jedan dio ribljeg roda dobio svoje ime. latinski naziv šarana je Cyprinus carpio, a ribe šaranskog roda zovu se ciprinidi. Čak i određenu vrstu voda, nizinskih, koje sasvim polagano teku, nazivamo ciprinidnim vodama. U toj ribljoj porodici ima na stotine vrsta raznih riba koje žive u južnoj Europi i slatkim vodama Azije, Amerike i Afrike. Njihova je zajednička značajka da u gubici nemaju zube, nego imaju duboku ždrijelu sa svake strane po jednu kost ("ždrijelnicu") i na njoj po nekoliko zuba koji žvaču i potiskuju hranu na ždrijelnu ploču, te je tako drobe i usitnjuju.
U nas postoje riječni (divlji) i pitomi ili ribnjački šaran. Razlikuje se po građi tijela jer je ribnjački zbijenija tijela i višeg hrpta negoli riječni šaran. U ribnjacima ima i potpuno ljuskavih šarana (na slici) i veleljuskavih koji imaju po bokovima velike krupnije ljuske, te maloljuskavih koji imaju povezan niz ljusaka po hrptu od glave do repa i skupinu nepravilno razmještenih ljusaka u području repa, te golih šarana koji su potpuno bez ljuske.
Živi u stajaćim i polako tekućim vodama. Rasprostranjen je i u Europi i u Aziji. U nas ga ima u svim slivovima.
Šaran se mrijesti uglavnom u svibnju i u lipnju, a ako je godina hladna, mrijest se produžuje i kasnije. Šaran je već u trećoj godini života sposoban za rasplod. On ima mnogo ikre, ali ima i mnogo neprijatelja koji tu ikru napadaju. Mužjaci i ženke traže zgodna mrijestilišta - plitka mjesta obrasta gustim vodenim biljem. Ženka odlaže jaja na šaš i trave, a mužjaci je prate i oplođuju jajašcima. Kroz tjedan dana izvali se mlađ koji brzo raste, pa su to u jesen već ribice dugačke 10 do 11 cm. Druge godine mogu biti teški i do pola kilograma, a treće i do kilograma, da bi u četvrtoj godini mogli imati već od 2 do 3 kilograma.
Čini se da je šaran dobroćudna riba, ali je vrlo oprezan i vješt u opasnosti. Ako ga hvatate mrežom, pokušat će se podvući ispod mreže ili je preskočiti. Šarani pamte mjesta gdje im se daje hrana, žilavi su i otporni, pa i bez vode ne ugibaju tako lako.
Lovi se na različite načine i mamce. Od glista, crva,kruha i žganaca do kukuruza, te modernijih i sofisticiranijih metoda kao što su lov "boilom".
Najbolje je vrijeme za lov ujutro i predveče, kad su jata u pokretu i traže hranu. Najbolji su mjeseci za lov od srpnja do listopada.
Šaran najviše voli tiha i duboka mjesta u jezerima i rijekama. Za vrijeme velikih vrućina povlači se u hlad ili pod lopoče i vodeno bilje uza samu površinu vode. U nas mogu narasti veliki komadi i nerijetko preko 20 kilograma težine.
Šaran je riba koja će dolaziti svaki dan na određeno mjesto ako ondje nalazi hranu. Stoga ribiči koji love šarana nekoliko dana prije polaska u ribolov hrane na mjestu gdje misle loviti.
Meso mu je ukusno, ali može biti i premasno s mirisom mulja. Tada ga treba držati neko vrijeme u čistoj vodi pa će miris nestati.
Gost- Gost
Linjak (Tinca tinca)
Tijelo mu je dosta nisko a rep kratak i čvrst bez velikog ureza. Usta su mu mala i na uglovima ima par brčića. Ljuska mu je sitna, a koža debela i sluzava. Bočna mu je linija puna a u prednjem dijelu se blago uzdiže prema glavi. Leđa su mu tamnozelena ili sasvim tamna, a bokovi i trbuh zelenkastotamni ili zlatnožuti, što ovosi o boji i bistrini vode u kojoj živi. Živi u stajaćim i tekućim vodama Europe, bogatim biljem, muljem i glinom.
Naraste obično do 2 kg težine. Mrijesti se od svibnja do lipnja, a ikru odlaže na vodeno bilje. Zimu provede zakopan u mulju i spada među riblje vrste koje mogu živjeti s malim postotkom kisika u vodi.
Hrani se poput šarana sitnim životinjicama i mekušcima sa dna. Intenzivno se hrani samo ljeti, a zimi troši ono što je prije uhvatio.
Dosta je mirna riba. Lovi se na plovak priborom za udičarenje kao i šaran, obično u proljeće, a prihvatiti će glistu polagano i oprezno.
Što je voda bistrija, linjak se više povlači k sredini riječnog korita, inače se skriva u travama i vodenom bilju. Uhvaćen je borben pa ga treba hvatati čvrstim priborom.
Meso mu je masno i ukusno, posebno ako živi u tekućim vodama jer tada nema zadah po mulju.
Gost- Gost
Babuška (Carassius auratus gibelio)
Babuška potječe iz Sibira, a ima je u Kini i Japanu, odakle se proširila sve do europskih voda, pa i do naših krajeva. Ima je mnogo u rijeci Dravi, odakle je došla u Dunav i Savu. Ima je dosta u Bosutu i pritocima, a javlja se i Kupi. Došla je i s mlađem amura i tolstolobika uvezenim iz Mađarske u neke naše ribnjake pa je iz njih prešla i u otvorene vode. U ribnjacima je postala prava napast jer jede hranu namijenjenu šaranima. Za sportske ribolovce babuška je zanimljiva riba koja pod povoljnim uvjetima naraste više od kilograma težine. U vodama koje se sve više zagađuju i masovno izlovljavaju, babuška je dobrodošla za rekreaciju i zabavu.
Babuška je nešto vitkija od našeg karasa i srebrnaste je boje. Nema brčiće kao šaran i nije velika; obično je dugačka dvadesetak centimetara. Živi u vodama stajačicama, rjeđe u tekućim vodama, ako je dno glibovito a voda toplija. Nešto je manje otporna od karasa. Za tri-četiri godine babuška naraste do dvadesetak centimetara, ženka je tada spolno zrela, a odlaže i do 400000 komada ikre. Budući da ikru ne mora oploditi mužjak babuške, već mužjaci bilo kojih bijelih riba., babuške se brzo šire. Te druge vrste ne oplođuju ikru direktno jer bi u tom slučaju nastali mješanci. Međutim, oni pokreću u jajašcu daljnji razvoj i iz njega će se, iako je neoplođeno, izleći babuška i to uvijek ponovo ženka. Zbog toga babuška ima izuzetne mogućnosti masovnog širenja svoje vrste, što kod drugih ribljih vrsta u našim vodama nije slučaj. Babuška je podložna nekim bolestima i manje je otporna od šarana i karasa.
Lovi se kao i karas, udicom. Rado prihvaća glistu, crve ili tijesto. Pribor za ribolov treba biti osjetljiv, a mamac malen. Meso joj je dobro za jelo i nalik je šaranovom. Hrani se crvima i ličinkama iz mulja.
Gost- Gost
Mrena (Barbus barbus)
Leđa su joj tamnozelena, bokovi tamnozlatni, trbuh bjelkast. Tijelo je izduženo vretenasto, usta velika, mesnata, a na gornjoj usnici su po dva mala brčića. Glava joj je šiljasta, a oči malene. Na prednjem dijelu leđne peraje ima nazubljenu kost. Čvrsta je snažna riba koja pliva čelom prema struji. Može narasti do 7-8 kilograma težine. Naseljuje tekuće vode srednje Europe. Živi u jatima i putuje za vrijeme mrijesta uzvodno. Noćna je riba i po danu se zadržava u strujama i pod slapovima, a uveče traži hranu i po plićacima. Osjetljiva je na studen pa pod jesen, čim vrijeme zahladi, traži zaklone i pada u neku vrst zimskog sna iz kojeg se budi tek nakon toplijih preoljetnih velikih voda. Mrijesti se od svibnja do konca srpnja. Mrijesti se u jakoj tekućoj vodi, a ikru lijepi po kamenju i šljunku.
Malene mrenice se izlegnu nakon tjedan-dva i izlaze u manje pritoke i potoke dok ne porastu. Rastu prilično brzo. Oprezna je i snalažljiva u struji. Najbolje je vrijeme lova u kolovozu i rujnu, a može se protegnuti i na listopad, ako je vrijeme toplo a voda bistra, i proljeće ako je toplo vrijeme i nizak vodostaj. Najbolji rezultati postižu se predvečer i zorom jer je ina noćna riba. Naći ćemo je u dubokim snažnim strujama rijeka, uz strme i podlokane obale s pješčanim dnom. Uzima hranu sa dna, zato mamac mora biti na samom dnu, što znači da najlon s udicom treba dobro opteretiti olovom. Najbolja meka je glista, sir i žganci. Mrena grize oprezno i udica mora biti dobro pokrivena mamcem. Treba je brzo zategnuti čim se osjete prvi udarci na udici. Meso mrene je puno sitnih kostiju, ali je ukusno i dobro. Za vrijeme mrijesta ne valja jesti ikru mrene jer izaziva proljev i grčeve. Meso nije štetno, a njezin otrov u ikri je termostabilan i ne uništava se ni kuhanjem ni pečenjem.
Gost- Gost
Manjić (Lota lota)
Manjić je na prvi pogled sličan somu. U koži su mu vrlo sitne ljuske koje se jedva vide. Glava mu je spljoštena, a na podbratku mu visi samo jedan brk. Prednja je hrptena peraja kratka no odmah se nastavlja druga do repa koji je zaokružen. Donja mu je peraja isto duga kao hrptena. Mužjak ima krupniju glavu i vitkije tijelo. Hrbat mu je zelenkast ili tamnosiv, osut nepravilnim tamnim šarama, a trbuh bjelkastosiv. koža mu je debela i sluzava. Živi u rijekama Europe, Azije i Sjeverne Amerike, posebno na sjeveru. U nas ga ima u slivu Dunava. obično je težak do 2 kilograma, ali moež narasti na dalekom sjeveru i preko desetak kilograma težine.
Živi u čistim vodama s pjeskovitim dnom. Proždrljiv je i svežder pa napada i sitni mlađ i ikru. Manjić obično proguta glistu s udicom i obično ostaje na istom mjestu., tako da ga sportski ribolovac hvata slučajno, osim zimi na određenim mjestima, kad se zna gdje se zadržava. Lovi se za vrijeme mutnih voda, pogotovo zimi, na živu ribici ili glistu.
Mrijesti se u prosincu i siječnju pa se za vrijeme mrijesta skuplja u jata. Ima mnogo ikre, kao i jegulja, koju polaže po šljunku. Raste polagano, a za vrijeme mrijesta su mu jetra neobično velika kao u svih bakalara.
meso mu je ukusno i dobro.
IvoBaranjac- Admin
- Broj postova : 79
Join date : 11.01.2012
Age : 51
Lokacija : Beli Manastir
Europska jegulja
(Anguilla anguilla L. 1758)
Jegulja ima izduženo zmijoliko tijelo sa vrlo sitnim ljuskama. Iza izdužene glave nalaze se prsne peraje te jedna cjelovita peraja nastala spajanjem leđne i podrepne peraje s repnom perajom. Tijelo je obavijeno debelom naslagom sluzi, te ova riba može po vlažnoj travi prepuzati iz jedne vode u drugu. Jegulja može narasti do 5 kg i 1,5 m. Pretežno je aktivna noću, a hrani se različitim vodenim beskralješnjacima, ličinkama riba i žaba. Živi uz dno, u različitim pukotinama ili ispod kamenja.
Jegulja je katadromna selica, koja iz slatkih voda putuje na mrijest u more. Sve spolno zrele jedinke putuju iz europskih slatkovodnih vodotoka na mrijest u Sargaško more. Nakon mriješćenja odrasle jedinke ugibaju. Ličinke europske jegulje nosi Golfska struja od mjesta mriješćenja u Sargaškom moru kroz cijeli Atlantski ocean do obala Europe. Mlade jegulje aktivno ulaze u rijeku gdje ostaju sve dok ne postanu spolno zrele.
Evropska jegulja
Naseljava Evropu duž obale Atlanskog okeana, Mediteranskog, Azovskog i Crnog mora. Ženke migriraju u gornje tokove rijeka koje se ulivaju u ta mora, dok mužjaci ostaju u brakičnim vodama na ušćima. U potrazi za hranom jegulje migriraju uzvodno i to sve do visina od 1.000 metara nadmorske visine. Teško da neko ne zna kako izgleda jegulja. Tijelo joj je zmijoliko, a velika usta skrivaju mnoštvo sitnih zuba. Peraja su joj modifikovana tako da analno i dorzalno peraje grade jednu neprekidnu liniju oko repnog dijela. Samo pektoralna peraja, odaju da ova životinja pripada ribama. Boja joj se mijenja kako stari. U principu je crna ili braon sa gornje strane, a žuta ili srebrna sa trbušne strane. Odrasle jedinke variraju u dužini. Ženke mogu dostići dužinu od 1 m, dok mužjaci rijetko prelaze 0,5 m. Rastu izuzetno sporo. Mužjaci postaju polno zreli za 4 do 14 godina, a ženke za 10 do 20 godina. Odrasle jegulje mijenjaju boju u srebrnu kada postanu polno zrele. U tom periodu jegulje su izuzetno proždrljive, nagomilavajući veliku količinu masnih rezervi. Kada se ugoje dovoljno prestaju da se hrane. Pri kraju ljeta i sa početkom jeseni, odrasle jegulje se pokreću na veliko putovanje dugo 4.000 do 7.000 km ka mjestima gdje se već vijekovima pare. U toku ovog puta jegulja dnevno predje 20 do 40 km.
U martu i aprilu, jegulje stižu na mjesto parenja, u Sergaso moru, između Bahama i Bermuda. Parenje je misterija jer do sada čovjek nije vidio ni jedno, ali se u ovim vodama može naći veliki broj mlađi jegulje medju zooplanktonom. Pretpostavlja se da je kolektivno i da se dešava na dubinama od 100 do 400 m. Nakon parenja, jegulje umiru pretpostavlja se od iscrpljenosti. Kada se mlađ izlegne prepušta se Golfskoj struji kojoj treba oko tri godine da ih dovede do voda Evrope. U toku ovog putovanja listolike larve jegulje se transformišu u staklasto prozirnu mlađ, koja kako stari dobija sve tamnije boje.
LOV JEGULJE
Bez obzira što se jegulje vrlo rijetko upecaju, činjenica je da se u svakoj vodi nalaze veliki primerci. Takođe treba imati na umu da među upecanim jeguljama većina potiče iz stajaćih voda. Bez obzira gdje hvatate jegulje, one se najbezbjednije osjećaju blizu ostrvaca, kamenja, podvodnog bilja, potopljenog drveća ili potopljenih sprudova. Takođe, jegulje vole da se ukopavaju u meko dno. Jegulja se najčešće ulovi od juna do septembra, u periodu od sat vremena prije sutona pa sve do ponoći, ali i izjutra sat prije zore pa sve dok sunce ne izađe. Ponekad lovci na štuke zimi, ulove na mrtvog kedera jegulju. Preko cijele godine, kada je oblačno, jegulje se hrane po dnu, koristeći svoj izuzetno jak osećaj mirisa u potrazi za hranom. Ali, kada je vedro, posebno pri jakoj mjesečini, obično love u srednjem sloju vode napadajući mlađ na površini vode po silueti koja se javlja od mjeseca.
Osnovni metod pecanja jegulja je vagler. Na udicu se postavljaju bronzani mesni crvići, koji se čisti bacaju kao primama. Potrebna vam je veća količina crvića, jer prihranjivanje mora biti konstantno. Poboljšani metod pecanja je izuzetno dugim štapovima sa kratkim najlonom umjesto vagler tehnike. Na ovaj način se postiže bolja preciznost zabačaja, ali i bolja fiksacija mamca. Jegulja naime traži potpuno nepomičan mamac. Štap treba da je tvrđi.
Bez obzira gdje i kada pecate, postoje tri osnovne postavke pribora. Prvo, pecajte 10 do 30 cm dublje od dubine vode, ali budite spremni da smanjite dubinu, kada jegulje počnu da se kreću ka površini. Postavka 1 se koristi kada nema toka vode sem blagog pomjeranja površine prouzrokovane vjetrom. Koristite takmičarske plovke kruškastog tela, nosivosti 0,75 do 2 g. Postavka 2 se koristi kada nema nimalo vjetra. Koriste se isti plovci nosivosti 0,75 do 1,25 g. Postavka 3 je za tekuću vodu. Koriste se takmičarski plovci šljivolikog tijela od balze, nosivosti 1 do 2,5 g. Za sve tri postavke koristi se najlon nosivosti 1 kg, podvez nosivosti 0,75 kg, sa udicama veličine 18, 20 ili 22.
Najbolje mjesto za lov je prelaz ravnog dna u strmu ivicu. Obično je to dubina oko 4 m. Podesite dubinu pecanja da bude 10 do 30 cm veća od dubine vode. Kao mamac stavite bronzanog mesnog crvića. Prihranjujte mješavinom bronzanih crvića i kastera oko vašeg plovka. Nakon toga prihranite uzak pojas iza plovka. Ideja je da se privuku jegulje iz centra vode, ka obali. Bacite po 20 crvića ili kastera svaki put kad zabacite plovak. Kontrirajte na svaki brzi trazaj i potapanje plovka. Ukoliko se poveća broj trzaja dok mamac pada u vodu, smanjite dubinu. To je znak da se riba nalazi u srednjem sloju.
Ukoliko pecate velike jegulje obratite pažnju. Velike jegulje su izuzetno jaki borci i za njih je potreban snažan pribor, isti onaj koji se koristi za šarana ili štuku. Ukoliko pecate dalje od obale, potreban vam je brži i krući štap, dok je za priobalno pecanje potreban mekši pribor. Dužina štapa od 3,5 do 4 m je idealna. Najlon bi trebao da bude nosivosti od 4,5 do 5 kg, dobre marke i izuzetnog kvaliteta. Dobro je koristiti sajlicu kao podvez zbog jeguljinih zuba. Mamci za velike jegulje su durbaci i komadi kedera. Veličinu udice prilagodite veličini mamca, a mogu biti od 2 do 10. Krupna jegulja će ispustiti mamac ukoliko osjeti i najmanji otpor. Iz tog razloga indikatori trzaja i mašinica moraju dati potpunu slobodu najlonu. Ukoliko vaša mašinica nema mogućnost slobodnog otpuštanja najlona, prebacite preklopnik tako da oslobodi najlon. Ukoliko je vrijeme vjetrovito, ili je kretanje vode jače, koristite prstenove kako bi ste razlikovali lažne trzaje. Kod dubinske metode olovo mora biti klizeće kako bi pružalo najmanji mogući otpor. Dobro je obaviti dio najlona blizu olova silikonom ili stabljikom baštenske kane kako se ne bi zario u mulj povučen olovom. Kada se peca u srednjem sloju ili na površini, koristite plastične, lake plovke. Možete koristiti i hranilicu i u nju stavite vatu natopljenu mirisom koji može privući jegulje.
Ukoliko ste sve podesili pravilno, velika jegulja neće osjetiti nikakav otpor i krenuće da nosi mamac i udicu. Ovo će vam dati dosta vremena da kontrirate. Imajte na umu da se jegulja u blizini prirodnih zaklona, kada je na najlonu, jednostavno baca ka njima. Stigne li do njih, najlon će obmotati oko prepreke i nema načina da je izvadite napolje.
Zadnja promjena: IvoBaranjac; sri sij 18, 2012 2:09 am; ukupno mijenjano 1 put.
IvoBaranjac- Admin
- Broj postova : 79
Join date : 11.01.2012
Age : 51
Lokacija : Beli Manastir
Amiurus nebulosus (Le Suer, 1820)
Naraste obično do 33 cm, rijetko više, maksimalno do 45 cim i 2 kg. Mrijesti se u plitkoj vodi, pri temperaturi od 18 do 20 °C, u svibnju i u srpnju. Plodnost je od 500 do 5 000 jaja.
Jaja imaju u promjeru oko 3 mm. Odlažu se u gnijezdo, koje izgrađuju i mužjak i ženka, i koje ima izgled jamice pod korijenjem biljaka ili na drugom skrovitom mjestu. I mužjak i ženka čuvaju jaja i mlade. Embrio se u jajnim opnama razvija 4 do 8 dana.
IvoBaranjac- Admin
- Broj postova : 79
Join date : 11.01.2012
Age : 51
Lokacija : Beli Manastir
Srebrni karas
Carassius auratus gibelio (Bloch, 1783)
Živi uglavnom u stajaćim vodama i dobro podnosi nepovoljne životne uvjete, u prvom redu deficit kisika. Spolno zrela postaje sa 2 ili 4 godine. Plodnost je 160 000 do 380 000 jaja. U populacijama iz naših voda su zastupljene samo ženke. One se mrijeste sa mužjacima drugih vrsta riba. Spermatozoid ulazi u jje, ali do oplodnje ne dolazi. U potomstvu su samo ženke. Na istoku postoje populacije sa jedinkama oba spola. Babuška se brzo širi u vodama.
IvoBaranjac- Admin
- Broj postova : 79
Join date : 11.01.2012
Age : 51
Lokacija : Beli Manastir
ACIPENSER RUTHENUS
Kečiga živi u rijekama koje se ulivaju u Kaspijsko, Crno i Azovsko more, kao i u rijekama koje se ulivaju u Ladoga i Onega jezera. Ovo je jedini predstavnik jesetri (rod Acipenser) koji neprekidno živi u slatkoj vodi. Glava kečige je karakteristična, sa izduženom njuškom i sa dugim i osjetljivim brčićima. Na tijelu ima 12 do 17 oštrih leđnih pločica, 58 do 70 bočnih i 12 do 18 trbušnih.
Maksimalno naraste do 1m i teži do 9 kg. Zimu preživljava u potpunom miru u većim dubinama donjih tokova rijeka. U toku proljeća seli se uzvodno radi parenja. Od ožujka do lipnja, ženke polože od 11.000 do 140.000 jajašaca u pjeskovitom ili šljunkovitom dnu na dubini od 3 do 4 m. U prvih devet godina što je ženka starija, to više jajašca položi.
Nakon tog uzrasta broj jajašca opada. Nakon oplodnje ženke napuštaju gnijezdo, dok mužjak ostaje, nastavljajući da se pari sa drugim ženkama. Nakon izlijeganja mlađ se pod utjecajem strujanja rijeke seli ka ušću, gdje se hrani glavonošcima. Odrasle ribe se hrane životinjama dna i ikrom drugih riba. Noću, prilaze obalama gdje hvataju insekte koji padaju u vodu. Da bi ovo izveli, okreću se na leđa, jer su im usta sa donje strane tijela.
Lov kečige
Lovi se dubinski, a koriste se tanke i oštre udice veličine 8 - 14. Najbolji mamac je larva vodenog cvijeta, rijetko se može uloviti i na crvenu glistu. Najbolje se lovi u proljeće pred mrijest. Na trzaj treba odmah kontrirati.
Pored kečige u dunavskom toku žive i jesetre i morune koje su vrlo slične kečigama, ali periodično migriraju u Crno, Kaspijsko i Jadransko more. Ove dvije ribe sportski ribolovci ne mogu da ulove, njih mrežama love isključivo profesionalni ribari.
IvoBaranjac- Admin
- Broj postova : 79
Join date : 11.01.2012
Age : 51
Lokacija : Beli Manastir
Brkica – Legbaba – Piškor
Među čikove najčešće ubrajamo dvije vrste riba: kamenog čikova (Misgurnus fosilis) i badelja (Cobitis taneia). Ovo su ribe nizijskih voda crnomorskog sliva. U drugim slivovima Srbije ga nema. Mogu da prežive i u uslovima gdje bi svaka druga riba uginula. Uz pomoć jednog crijeva apsorbuju kiseonik iz vazduha i stvaraju rezerve, pa mogu ukopani u vlažnom mulju da opstanu i po mjesec i više dana. Bez obzira na veličinu, ovo su veoma bitne ribe u ekosistemu, jer proždiru i najsitnije hranjive ostatke sa dna voda. Važna su karika u lancu ishrane i drugih riba ali i barskih ptica. Kameni čikov je tanji, a njegovo oblo tijelo je bočno izduženo kako se ide ka repu. Ima šest brkova iznad gornje usne. Leđa su mu zeleno-braon boje, dok je žuto-braon boje sa strane. Nepravilno je prošaran po cijelom tijelu braon pjegama. Naraste do 20 cm. Živi u rijekama jačih struja, gdje se obično krije iza sitnog kamenja, u vodenoj travi ili u korjenju priobalnog bilja. Hrani se krupnijim podvodnim insektima i račićima, noću i u sumrak. Mrijesti se od aprila do juna, polažući ikru na kamenja i podvodno bilje. Jaja se izvaljuju nakon 14 do 16 dana, u zavisnosti od temperature. Badelj je mnogo čistijih boja. Na svijetlo žutoj podlozi, nalaze se čisto braon pjege. Kao i kod čikova, tijelo badelja je vitko, ali je bočno spljošteno od glave do repa. Takođe ima šest brkica na gornjoj usni, ali su oni mnogo kraći nego kod prvog. Ispod svakog oka nalazi se po jedna mala bodlja okrenuta ka repu. Naraste do 10 cm. Živi u sporotekućim rijekama i drenažnim kanalima. Ukopava se u mulj, tako da mu samo glava viri ili se u toku ljetnjih mjeseci, kada voda opadne i procvjeta, krije se u gustom vodenom bilju. Hrani se sitnim ljuskarima sa dna u toku cijelog dana, ali izbjegava jako sunčane periode. Mrijesti se od aprila do juna, polažući ikru na alge na dnu vode.
LOV ČIKOVA
Lovi se vađenjem mulja ili vršama, lako i dugo se čuva u akvarijumima i raznim kantama na čijem dnu ima nekoliko centimetara muljevitog pijeska i nešto vode. Čikov je izuzetan mamac za soma, a osim soma čikova rado napadaju i štuka, smuđ, bucov i jegulja. Čikov je i najpouzdaniji meteorolog. Možete ga držati u akvarijumu i posmatrati njegovo ponašanje. Dan-dva prije promjene vremena čikov se uznemiri i sa dna akvarijuma izlazi na površinu vode po kojoj nervozno pliva do pred samu promjenu vremena ili pojavu vremenske nepogode.
Zadnja promjena: IvoBaranjac; sri sij 18, 2012 2:16 am; ukupno mijenjano 1 put.
IvoBaranjac- Admin
- Broj postova : 79
Join date : 11.01.2012
Age : 51
Lokacija : Beli Manastir
Kljenić (Leuciscus leuciscus)
Kljenić naseljava skoro cijelu Evropu, osim voda Škotske i sjeverne Skandinavije. Naseljava mjesta gdje se ulijevaju brzi potoci, bujice i rijeke. Kreće se u manjim jatima, uglavnom blizu dna na kome jede insekte i njihove larve, puževe, ikru i riblju mlađ. U toku večeri i noću isplivava na površinu gdje lovi insekte koji padaju na površinu vode. U mutnim vodama voli da se hrani glistama koje bivaju saprane sa zemljišta nakon kiša. Sezonske migracije jata kljenića ista su kao i jata bodorki. Sa proljeća nalaze se u mirnijim dijelovima toka, ali nakon par nedelja, kako vrijeme otopljava kreću ka glavnom toku i većim dubinama. Kao i bodorke, rado se zadržavaju ispod krošnji koje nadvisuju vodu, hvatajući insekte i plodove koji padaju sa njih. Sa dolaskom jeseni odlaze u dublje vode. I dalje vole da se zadržavaju u brzim i turbulentnim vodama, ali se jata dijele na manje grupacije. Kada dođe zima, jata se opet okupljaju i prezimljuju u najvećim dubinama. Počinje da se razmnožava u trećoj ili četvrtoj godini života, u periodu od marta do maja. U hladnim vodama mrijest se odvija nešto kasnije, čak i u junu. Parenje je zajedničko za cijelo jato. Polaže ikru na podvodnom bilju ili njihovom korjenju, nekada i na pjeskovitom dnu. Za razliku od većine riba koje se sele uzvodno da bi se parile, kljenići migriraju nizvodno. U tom periodu na tijelima mužjaka javljaju se pjege. Ženka polaže od 3.000 do 27.000 jajašaca velikih 1 do 2 mm u prečniku. Pri temperaturi od 13°C mlađ se izlegne nakon 25 dana. Nakon izvaljivanja mlađ se sakuplja u velika jata. Kako ribe rastu, tako se jato raspada na manje dijelove. Kljenić je obično težak 100 do 200 grama, a maksimalna masa mu je 400 grama.
LOV KLJENIĆA
Kljenić prihvata sve vrste hrane kojom se hrane i bodorke. Hljeb, uključujući i hljebnu pastu, koricu, ružu ili lopticu je isto toliko popularan kao i žito, konoplja ili grahorica posebno u zimskim mjesecima kada insekata nema. Veliki broj ribara koristi zrnevlje konoplje kao primamu, a zreo plod zove kao mamac na udici. Ljeti, mesni crvići, stjenice i vodeni račići i crvići mogu se koristiti kao mamci. Sa živim mamcima uvijek treba eksperimentisati, uvijek pogledajte oko vode kojih insekata ima. Velika je verovatnoća da se riba na njih već navikla i da ćete sa njima imati najveći uspjeh.
Na prostranim rijekama, gdje je struja jaka i tok dubok, vagler ili klizeći plovak čine dobar izbor. Pribor mora biti fin. Štap dug od 3,5 do 4 m, plovak što lakši, ali da omogući dovoljno zabacivanje. Udice veličine 18 do 20, najlon debljine do 0,18 mm nosivosti 0,9 kg. Kao podvez koristite najlon nosivosti od 0,45 do 0,70 kg. U toku pecanja treba mijenjati dubinu, jer se jato neprekidno kreće. Mamac je mesni crvić, a sa njime i prihranjujte mjesto svaki put kad zabacite rasipanjem male količine mesnih crvića.
U plitkim rijekama, posebno gdje je voda čista, mora se voditi računa da vas riba ne vidi. Najbolje je oprezno prići vodi i uočiti jato. Odaberite pogodno mjesto za pecanje. Ne bi bilo loše da je ono skriveno iza obalnog bilja, kako vas ribe ne bi vidjele. Kao primamu raspite jednu šaku mesnih crvića. Ukoliko ulazite u vodu, nije loše da o bok vežete platnenu kesu sa dvije, tri rupice. U kesu stavite crviće, koji će se malo po malo rasipati u vodu, primamljujući ribu. Zabacujte udicu nizvodno. Vodena struja će omogućiti titranje mamca u vodi.
Drugi način ribolova koji se može koristiti i u plitkim i u dubokim vodama je lov dubinskom metodom. Koristi se lako olovo koje se nalazi oko 10 cm iznad mamca. U plitkim vodama zabacujte preko jata, tako da podizanjem vrha štapa dovedete mamac u samo jato. Štap se drži u ruci i reaguje se odmah i na najmanji trzaj.
Najefikasniji metod ribolova kljenića u plitkim vodama je pecanje na crva bez imalo olova. Zabacite uzvodno mamac, koji će se pod uticajem struje jednostavno kotrljati nizvodno i pokretima mamiti ribu. Ugrizi se manifestuju kao blago zatezanje najlona, a ponekad i po trzaju vrha. Vješt ribolovac bi trebalo da upeca svaku treću ribu koja trzne.
Pecanje mušicom je najinteresantniji način ribolova kljenića. On je primjenjiv na manjim potocima i brzim rijekama. Svaka sitna mušica se može iskoristiti, ali je dobro uvijek pogledati koji se insekti nalaze oko vode i naći najsličniju imitaciju. Može se zabacivati i uzvodno i nizvodni. Koristi se i mokra i suha mušica ravnopravno, ali neki pecaroši vole da zakače i jednog mesnog crvića. Obratite pažnju da se oko kljenića obično mogu naći i klijenovi. Njih ćete razlikovati po konveksnom dorzalnom peraju koje je kod kljenića konkavno. Koriste se iste mušice kao i kod pecanja klijenova.
Ukoliko nemate odgovarajući mušicarski pribor, probajte sa pecanjem sa vaser kuglom. Kuglu postavite oko 80 cm od udice ili mušice i koristite maksimalno tanak najlon bez imalo olova. Možete koristiti obje tehnike i bacanje mamaca nizvodno ili poprijeko toka uz neprestano privlačenje i “lerovanje” mamca na jednom mjestu korišćenjem riječne struje.
Kada nemate pri sebi vještačkih mušica, koristite one prave iz prirode oko vas. Kljenić najradije uzima skakavce, popce, sve vrste muha i leteće mrave, jer su mu oni i prirodna hrana. Prezentacija mamca je bitna pa mora biti prirodna. Ovakve mušice padaju na površinu vode sa grana drveća ili iz rojeva koje se roje iznad površine vode. Uvijek tražite takva mjesta jer se na njima i skupljaju jata kljenića kako bi se hranila.
IvoBaranjac- Admin
- Broj postova : 79
Join date : 11.01.2012
Age : 51
Lokacija : Beli Manastir
Bratfiš – Jaz – Protfiš – PečenicaJaz naseljava sve evropske vode sem voda Britanije, Francuske, Švajcarske, Norveške i regiona južno od Alpa i Dunava. Kod nas ga ima duž cijelog toka Dunava i Save, a vrlo je brojan i u kanalima sistema DTD. U pritokama Dunava i Save ga takođe ima, ali samo u nizijskom dijelu. Bira centralne i donje riječne tokove, mrtvaje i bare. Više voli dublju vodu sporijeg toka u kojima živi u velikim jatima hraneći se pri dnu. Jaz je jatna riba. Jata čine jedinke istog uzrasta. Jedino krupniji primjerci lutaju u parovima ili pojedinačno. Na istom mjestu se rijetko može uloviti više takvih komada. Sa proljeća, od aprila do juna, kada temperatura vode dostigne 80°C, parovi polno zrelih jedinki se izdvajaju i polažu ikru. Parenje traje oko tri dana. Ženka položi do 114.000 jajašaca na podvodno bilje i korjenje. U periodu parenja, što je i karakteristika svih šaranskih riba, poprima svečano, zlatno ruho. Po izvaljivanju mlađ, 20-ak dana po polaganju ikre, živi na zooplanktonu, a kako rastu prelaze na sitne larve insekata. Odrasle ribe se hrane insektima i larvama. Polno sazrijevaju između 3 i 5 godina, dok im prosječan životni vijek traje 15 godina. Maksimalna dužina ribe je 35 do 50 cm, a masa 2 kg.
Aktivnost jaza tokom godine je ista kao i kod većine šaranskih riba. Neophodna mu je toplija voda kako bi mu se metabolizam pokrenuo, što znači da je zimi gotovo potpuno neaktivan i da ćete ga uloviti samo kada su dani izuzetno sunčani za to doba godine i ako mu mamac prinesete, malte ne, ispred usta. Imajte u vidu da je jaz, iako ljeti riba plićaka, zimi sakriven u krtozima u najdubljem dijelu rijeke.
Pravo vrijeme za lov jaza je od jula do septembra, kada se jaz približava obali u potrazi za hranom. Najradije se nalazi na dnu i to tamo gdje voda nije dublja od 3 metra. Na površinu izlazi samo kada je svjetlost smanjena, odnosno rano ujutro i uveče. Ponekad, kada je vrijeme oblačno ili maglovito, može se desiti da jaz produži svoj boravak na površini. Najbolji reper za to gdje je jaz, je da posmatrate gdje mu je prirodna hrana. Kada po površini vode nema gusjenica i sitnih insekata, ni jaz nema razlog da bude tu, već se radije povlači u dubinu.
Jaz ima izuzetno razvijeno čulo vida i vrlo dobro osjeća vibracije koje se prenose preko zemlje u vodu. Uvijek imajte u vidu da je ovo plašljiva i oprezna riba i svako bahato ponašanje na obali sigurno će ga uplašiti i otjerati.
Od svih mjesta u rijeci ova riba će najčešće izabrati mjesta gdje se male vode ulivaju u vodeni tok. Izvori i rukavci su mu omiljena mjesta. Zbog stalnog miješanja vode, ona postaje bogatija kiseonikom i riba teži da u njoj što duže ostane. Takođe, mnoga jata sitnih riba vole upravo ovakva mjesta, a jaz je tu da bi se njima hranio. Obratite pažnju na to da jaz voli da se zadržava na mjestima gdje se kanalizacija ulijeva u vodu. Ova mjesta su primamljiva za sve stanovnike voda zbog obilja hrane, ali ovakve ribe mogu biti vrlo neugodnog ukusa i mirisa, pa čak i bakteriološki neispravne za jelo.
Jaz izgleda kao da je nastao ukrštanjem klena i bodorke. Njegova zaobljena leđa su plavo-zelene boje, bokovi su srebrni, a stomak beo. Repno i dorzalno peraje su sive boje, dok su ostala peraja crvenkasta, i za razliku od klenovih konkavna (udubljena). Najsigurniji način za identifikaciju jaza je broj krljušti na lateralnoj liniji, koji je kod jaza 55 do 61, a kod klena i bodorke 42 do 46.
LOV JEZA
Da bi jaza uspješno lovili, pogledajmo prvo šta je njegova prirodna hrana, a to su sitne ribe, insekti i razne vrste crva. Dakle, odmah je jasno da su odlični mamci: sve vrste glista – posebno crvene gliste, insekti, mesni crvići i kasteri posebno, skakavci, gusenice, larve komaraca, pa i poneki sitniji keder. Kao alternativa ovoj ribi se može ponuditi: hljeb, kulja, zrnevlje ili kukuruz.
Prihranjivanje je i za jaza od esencijalnog značaja. Međutim, obratite pažnju na njegovu prirodu. Ovo je riba dna i tu je i treba tražiti i primamljivati. Takođe voda ne treba da bude dublja od 3 metra, inače tu jaz vrlo rijetko, sem zimi, dolazi. Dakle, treba nam tvrda primama, koja se polako raspada, tamne je boje, pada na dno i po mogućnosti ne stvara ni malo magle u vodi, kako ne bi primamio gomilu sitne beovice, koja će nam samo otežati ribolov. Takvu primamu možemo i kupiti kao gotovu, ali možemo i napraviti po sljedećem receptu: u 1 kg izmrvljenog hljeba bez korice dodati 2 šake prekrupa ili izdrobljenog mladog kukuruza, a po potrebi dodaje se zemlja ili glina, nikako treset. Ovaj posljednji sastojak će primamu otežati i obojiti. Primama se baca tehnikom polumasovnog prihranjivanja sa kasnijim dohranjivanjem. Dohranjivanje je moguće vršiti klikerima same osnovne primame, rasipanjem kukuruza ili bacanjem komadića kulje.
Najpogodnija mjesta za lov jaza su dijelovi obale utvrđeni kamenom, mjesta gdje su potopljeni brodovi ili šlepovi, isteci poljskih kanala preko pumpi, mjesta sa potopljenim oborenim drvećem i ulivi malih tokova i izvora u veće vode.
Jaz se lovi na sva tri osnovna načina: najčešce plovkom, rjeđe varalicom, a dubinkom uglavnom slučajno. Jaz se najlakše i najčešće lovi na plovak i to obično štapom dužine preko 4 m sa ili bez mašinice. Ovakav štap u većini slučajeva pokriva potpuni areal kretanja jaza u vodi, a ribolovcu pruža mogućnost da precizno zabaci na hranjeno mjesto. Kao plovak, nosivosti od 3 do 5 g, se može koristiti i klizeći i fiksni, ali treba paziti da se mamac nađe na dnu. Još je bolje da je mamac samo malo odignut od dna i da sa on ponudi jazu “na tacni”. Ovo olakšavanje mamaca se sastoji u tome, da se uz mamac na udicu okaći i kuglica stiropora ili komadić hrane za pse. Klizeći vagler plovak se može i mora koristiti samo na onim vodama gdje je plićak predugačak, recimo šest-sedam metara, kao što je to slučaj na većim jezerima, pa ga treba prebaciti. Najlon treba da je 0,15-0,25 mm, nosivosti do 2 kg, bez obzira na boju. Udica od broja 12 pa do 6.
Tehnika ribolova plovkom može biti i pretraživanje dna. Zabacite uzvodno i pustite da struja nosi plovak. Mamac ce na taj način ići neposredno iznad dna dodirivajući ga povremeno. Visoko dignut mamac, jaz rijetko kad uzima. Jaz udicu sa mamcem uzima punim zahvatom usta, tako da plovak zastane kao da je udica zakačila dno. Poslije nekoliko trenutaka, plovak brzo potanja u pravcu dubljeg dijela vode. Tada treba učiniti lakšu kontru. Jača nije preporučljiva zbog mekanih usta koja bi pri tom mogla biti prosječena udicom.
Tehnika varaličarenja je nešto drukčija nego kod recimo bandara. Vođenje treba da je brzo, pa čak i pravolinijsko. Cilj nam je da natjeramo jaza da pomisli da je naša varalica sitna beovica koja slobodno pliva u potrazi za hranom. Ovakva manifestacija će zainteresovati jaza, koji će po pravilu pojuriti za hranom. Ono što je bitno napomenuti na ovom mjestu jeste da jaz grabi odmah i snažno. Često uz jak cimaj. Međutim, čim osjeti otpor ispušta mamac. Ovo važi za sve metode ribolova, ali je za varalicu od presudnog značaja. Dakle vaša kontra mora biti brza i pravovremena. Od varalica najbolje su se pokazali okretni spineri, žuti meps broj.2, Zoranovi vobleri veličine 5 cm sivo-bijele i zlatno-crne boje i druge slične varalice. Najlon za ovu svrhu treba da je nešto jači 0,30 do 0,35 mm.
Lov dubinskom metodom je realno moguć, ali je pravo pitanje zbog čega bi zabacivali dubinku na tako malom rastojanju od obale. Pritom, morate neprestano paziti na vrh štapa, jer jaz često udara samo jedanput. Jedini razlog može biti prebrza riječna struja, koja bi plovak nosila bez kontrole. Kod nas pored jaza živi i manji zlatni jaz, naša najljepša riba i velika rijetkost, koja po vjerovanju ribolovaca donosi sreću onom koji je ulovi.
IvoBaranjac- Admin
- Broj postova : 79
Join date : 11.01.2012
Age : 51
Lokacija : Beli Manastir
Mladica je, uništavanjem njenog prirodnog staništa, te pregradjivanjem rijeka, postala jako rijetka vrsta. To je naša najveća salmonidna vrsta, te time i san svakog ribara. Glavna sezona lova na mladicu je zima. Tijelo joj je izduženo i valjkasktog oblika. Ima veliku i snažnu gubicu i zube. Gornja strana tijela joj je zelenkasto-smedja, ili plavkasto-siva, a prema trbuhu prelazi u bijelo-srebrnu boju.
Po glavi i ledjima ima crne tačke. Peraje su joj žućkasto-sive i bez pjega. Najveći primjerci su hvatani u Drini, oko 30 kg, a rekorderka je mladica od 58 kilograma koju je uhvatio Halil Sofradžija 1938. godine. Hrani se drugim vrstama ribe, a da li je ribarska ili ne, čuo sam da je jedan ribar u svom trofeju našao i miša. Njeno stanište su velike, pretežno bistre rijeke, čisto, kamenito, šljunkovito ili pjeskovito dno, sa jakim strujama, slapovima, virovima i bukovima, sa većom dubinom, i dovoljno druge ribe kojom se hrani.
IvoBaranjac- Admin
- Broj postova : 79
Join date : 11.01.2012
Age : 51
Lokacija : Beli Manastir
Zubatak – Gonjavac
Glavatica se odlikuje izduženim i valjkastim tijelom. Glava ove ribe je velika sa velikim ustima, u kojima se nalaze izrazito jaki zubi. Boja tijela je karakteristična, nema crnih ni crvenih pjega, ali je cijelo tijelo prošarano tamnim prugama koje su izuvijane, što joj daje marmorisan (mramorast) izgled, pa otuda i njeno (latinsko) ime. Peraja su svijetlosiva do žućkasta. Kao i ostale pastrmke, i glavatica naseljava brze, bistre, čiste i kiseonikom bogate vode. Uglavnom živi u dubljim virovima sa podvodnim stijenama, gdje traži skrovište. Mrijesti se od kasne jeseni i početka zime, od novembra do polovine januara, i to u rijekama na šljunkovitom dnu. Period mriješćenja nekada traje i po 2,5 mjeseca, zavisno od temperature vode. Na mriješćenje migrira uzvodno (anadromno). Spolnu zrelost postiže između pete i sedme godine života, kada ima dužinu od oko 70 cm. Temperatura vode na njenim prirodnim mrijestilištima iznosi 8-13 °C. Nekada, prije izgradnje brana i formiranja akumulacionih jezera, glavatica je na svoja stalna mrijestilišta uz Neretvu migrirala čak do Glavatičeva (K o s o r i ć, 1969). Izgradnjom brana presječeni su prirodni putevi mrijesnih migracija ove vrste i ona sada zalazi u pritoke između hidroakumulacija, ili se, pak, mriješćenje obavlja u preostalom dijelu toka između akumulacionih jezera. Nedostatak ribljih staza za ovu vrstu ima jako štetan efekat. Izrazita je grabljivica, hrani se uglavnom larvama insekata, puževima i drugim ribama što je u direktnoj vezi sa veličinom jedinki. Jedna je od najkrupnijih salmonidnih riba, može narasti do 140 cm i postići masu od 30 kg. Obično su takvi primjerci rijetki, a najčešće se love jedinke od 4 do 8 kg. Živi do 25 godina. Glavatica naseljava relativno usko područje balkanske strane Jadranskog sliva te neke rijeke i jezera sjeverne Italije, dok je u ostalim dijelovima svijeta do danas znanstvenici nisu opisali. Glavatica se susreće u rijeci Soči i njenim pritokama, rijekama Istre, Neretvi, Zeti i Morači, Bojani i Bijelom Drimu. Brojnost njenih populacija opada iz godine u godinu. Posljednjih godina ova vrsta se vještački mrijesti i uzgaja u ribogojilištu na Vrelu Bune, odakle se poribljava u tekućice, a u cilju održanja ili poboljšanja brojnosti njenih populacija. Vrlo je atraktivna vrsta za sportski ribolov, a, pored toga, značajna je i kao biološki, odnosno, genetički resurs u vodama Bosne i Hercegovine.
Hrani se, najčesće, ribom, dok manji komadi posegnu i za krupnijom mušicom .Zadržava u se dubokim virovima. Lovi se varalicama, a najbolje vrijeme je u ranu zoru, i predveče tokom proljeća i kasne jeseni.
IvoBaranjac- Admin
- Broj postova : 79
Join date : 11.01.2012
Age : 51
Lokacija : Beli Manastir
Veća je od potočne pastrmke i ima crne pjege nepravilnog oblika.Ledja su joj modro zelena, a bokovi svjetlije, zeleno-žute nijanse. U idealnim uslovima može narasti do 20 kg. Polno zrela postaje četvrte ili pete godine, a mrijesti se od oktobra do decembra u potocima koji se ulijevaju u jezera. Naseljava planinska jezera koja imaju dovoljan dotok svježe vode obogaćene kiseonikom. Jako je grabežljiva i hrani se sitnom ribom i mušicama. Meso joj je izvrsnog kvaliteta. Ima je u Salakovačkom jezeru na Neretvi.
IvoBaranjac- Admin
- Broj postova : 79
Join date : 11.01.2012
Age : 51
Lokacija : Beli Manastir
Potočna pastrmka je slatkovodna, potočna forma morske pastrmke Salmo trutta. U izvjesnom smislu, ova vrsta je tipični predstavnik familije Salmonidae.
Jedna je od najpoznatijih i široko rasprostranjenih slatkovodnih riba. Oblikom i građom, a u velikoj mjeri i bojom svoga tijela, izuzetno je prilagođena uvjetima staništa. Odlikuje se relativno velikom glavom i velikim ustima. Vilice i vomer su snabdjeveni oštrim zubima. Boja tijela je u direktnoj zavisnosti od mjesta njenog obitavanja. Zato se susreću tamnije, svjetlije, maslinastosmeđe i slično kolorirane jedinke. Boja leđa je uglavnom maslinastosmeđa, dok su bokovi žućka-stozeleni. Po tijelu se uočavaju tamne i crvene pjege oivičene svijetlim rubovima. Cijelo tijelo je pokriveno sitnim, tankim i okruglastim krljuštima (ljuskama). Mlađe jedinke u prvoj godini života imaju na bokovima tijela desetak tamnih ovalnih mrlja, tzv. “mladalačko ruho”, koje nestaje u starijoj dobi.
Potočna pastrmka naseljava planinske vodotoke (potoke, rječice, i, mnogo rjeđe, rijeke), koje odlikuje hladna, bistra i čista voda bogata kiseonikom i sa slabo izraženim oscilacijama temperature. Naseljava dijelove potoka – rijeka pri dnu i velike virove na teško pristupačnim terenima.
Spolnu zrelost dostiže u drugoj ili trećoj godini života pri tjelesnoj dužini 25–30 cm. Ženke odlažu 500 do 3.000 jaja dijametra 4,5-5 mm. Prosječna plodnost je oko 1.500 komada ikre na 1 kg tjelesne mase. Kod potočne pastrmke je u doba mrijesta (novembar, decembar, a rjeđe oktobar ili januar) izražen spolni dimorfizam. Mužjaci su življe obojeni, a trbuh im je nešto uži nego kod ženki. Kod ženki je tada trbuh zaobljen, a oko spolnog otvora se uočavaju zacrvenjene otekline. Kod mužjaka (posebno starijih) donja čeljust je nešto izduženija u vidu kljuna. Ova vrsta se u periodu mrijesta karakterizira tzv. mrijesnim migracijama kada jedinke iz donjih dijelova (nizvodnijih) ili akumulacionih jezera (kad imaju slobodan prolaz) kreću u anadromne migracije do mjesta bliže izvorištima. Mrijeste se na pogodnom pjeskovito-šljunkovitom ili kamenitom dnu sa izraženim strujanjem vode. Ženke odlažu ikru na dubini vode od oko 0,5 m. Nakon završenog mriješćenja ribe migriraju nizvodno (katadromne migracije) na mjesta svog obitavanja.
Potočna pastrmka se hrani faunom dna tekućice, u prvom redu ličinkama raznih vrsta insekata i predstavnicima ostalih skupina vodenih beskičmenjaka, manjim ribama pa čak i vlastitom mlađi. Dužina života ove ribe je do 15 godina, kada naraste i do 1 m dužine i 15 kg tjelesne mase, što je u direktnoj povezanosti sa uvjetima ishrane. Na njenim prirodnim obitavalištima (gornji dijelovi tekućica) najčešće se love jedinke od 0,30-1,00 kg.
Treba naglasiti izuzetnu potencijalnu mogućnost rasta ove vrste. A g a n o v i ć (1979) ističe da su zabilježeni primjeri da u optimalnim uvjetima za dvije godine života potočna pastrmka može narasti i do 1,5 kg. Autor dalje navodi podatke da su ulovljene vrlo krupne jedinke ove vrste, čak i od 124 cm dužine i 25,5 kg mase (u jezeru Lokvar kod Delnica, 1968. godine) i 23 kg (u Plivi kod Jajca, 1975. godine). Ovakvi primjeri potvrđuju konstataciju da je rast potočne pastrmke udirektnoj vezi sa životnim uvjetima staništa (fizičko-hemijski kvalitet vode, količina hrane i ostali činioci koji su u vezi sa veličinom tekućice).
[Široko je rasprostranjena u hladnim planinskim tekućicama zapadne Evrope, od Španije do Skandinavije, srednje Evrope i Balkana te u planinskim tekućicama Kavkaza. U Bosni i Hercegovini je srazmjerno česta u planinskim tekućicama oba morska sliva. S obzirom na brojnost, kvalitet mesa i rasprostranjene, potočna pastrmka predstavlja vrlo atraktivnu riblju vrstu za sportski ribolov. U budućnosti bi trebalo posvetiti veliku pažnju održavanju brojnosti i zaštite autohtonih populacija ove plemenite vrste u Bosni i Hercegovini.
Kod nas, lov na potočaru je dozvoljen umjetnim mamcem, imitacijama mušica, i drugim varalicama.Jako oprezna i plašljiva riba koja zahtjeva umjeće i strpljenje od ribolovaca koji su namjenili da je ulove.Kad je “ubodena”, izuzetno je borbena i rijetko koji početnik će se izboriti i sa osrednjim komadom.Za ribolov mušicama, najbolji periodi su od aprila do polovine jula, i od avgusta do oktobra, ujutro i predveče, dok za oblačnih dana i poslije ljetne kiše može “uzimati” tokom čitavog dana.Njeno meso se smatra najkvalitetnijim od svih riba./center]
[center]
IvoBaranjac- Admin
- Broj postova : 79
Join date : 11.01.2012
Age : 51
Lokacija : Beli Manastir
Kalifornijska pastrva – Dužičasta pastrva
Po obliku i građi tijela ova riba je vrlo slična potočnoj pastrmki. Odlikuje se relativno velikom glavom sa jakim vilicama bogatim oštrim zubima. Po glavi, leđima, leđnom i repnom peraju su razasute mnogobrojne crne pjege, dok se duž bokova (od glave do repnog peraja) sa obje strane pruža po jedan niz (široki pojas) vrlo karakterističnih crveno-narandžastih pruga duginih boja, koje su kod mužjaka jako izražene, posebno u doba mrijesta (otuda i naziv dužičasta pastrmka). Boja tijela je inače promjenljiva: leđni dio je modrosiv, bokovi su svijetli, dok je trbušni dio srebrenast. Cijelo tijelo je pokriveno okruglastim, sitnim i tankim krljuštima.
Naseljava hladne tekućice sa karakteristikama vode koje odgovaraju i ostalim salmonidnim ribama. Međutim, ova vrsta je pokazala da u uvjetima vještačkog uzgoja relativno dobro podnosi izmijenjene uvjete života. Odlikuje se migracijama iz slatkih voda ka moru gdje provodi tzv. “morski period”, odakle ponovo migrira u slatke vode na mriješćenje. Karakterizira se, dakle, katadromnim i anadromnim migracijama. Ako im se na putu nađu barijere (brane itd.), jedinke migriraju u potoke (manje pritoke) i tamo se mrijeste. U poređenju sa potočnom pastrmkom karakterizira je znatno brži tempo rasta.
Mrijesni period ove vrste u autohtonim uvjetima (Sjeverna Amerika) je od početka februara do juna. Mrijesti se na pjeskovitoj ili šljunkovitoj podlozi. Plodnost ženki je 1.500 do 2.000 komada jaja na 1 kg tjelesne mase. Ikra je promjera 3,5-6,5 mm. Spolnu zrelost postiže sa navršene dvije ili tri godine života. Može narasti do 1 m i dostići masu od 20 kg.
Hrani se faunom dna, larvama vodenih insekata, raznim vodenim beskičmenjacima, insektima koji padaju na površinu vode pa i manjom ribom.
Očigledno je da je ova vrsta, u pogledu prostora i ishrane, izraziti kompetitor autohtonoj fauni riba naših voda. Autohtono je rasprostranjena u vodotocima zapadnog dijela Sjeverne Amerike (naročito u vodama okoline San Franciska), odakle je prenesena u razne dijelove svijeta. U vode Evrope je introducirana osamdesetih godina 19. stoljeća, a u Bosnu i Hercegovinu 1902-1904. godine, kada je dobavljena ikra ove vrste direktno iz Kalifornije i nasađena u gojilište pastrva na Vrelu Bosne (M r š i ć, 1935). Ista mlađ je 1904. godine nasađena u Boračko jezero, a time i u sliv Neretve.
Njena velika adaptivna moć, dobro podnošenje oscilacija osnovnih ekoloških faktora (koncentracije kiseonika, temperature vode, fizičkih zapreka itd.) učinili su ovu vrstu jako atraktivnom i rentabilnom u proizvodnji ribljeg mesa u mnogim zemljama.
Lovi se na vještačke mamce i “na štapu” je žestok borac.
IvoBaranjac- Admin
- Broj postova : 79
Join date : 11.01.2012
Age : 51
Lokacija : Beli Manastir
- Post n°25
Mekousna pastrmka (Salmothymus obtusirostris obtusirostris)
IvoBaranjac sri sij 18, 2012 2:38 am
Neretvanska mekousna pastrmka se karakterizira izduženim i bočno spljoštenim tijelom, nešto (relativno) višim nego kod ostalih salmonida. Glava je karakterističnog izgleda, i to zbog ispupčenih lobanjskih kostiju u nivou očiju.
Gubica je izdužena, usta su mala, poludonja, mesnata i mekana. Zubi su mali. Osnovna boja tijela je tamnomaslinasta; na bočnim stranama tijela su, od glave pa do ispod leđnog peraja, raspoređene tamne mrlje nepravilnog oblika. Pored crnih, na bokovima su uočljive i rijetke crvene i narandžaste pjege. Leđno i repno peraje su tamnosivi za razliku od ostalih, koja su svijetložuta. Naseljava uglavnom dublje i mirnije dijelove rijeka, a živi u jatima. Mrijesti se između pete i šeste godine života, i to u periodu proljeća (april, nekada i maj), na šljunkovitom i pjeskovitom dnu, obično u dubljim dijelovima tekućica. Plodnost ove vrste se procjenjuje na oko 4.000-5.000 komada jaja u odnosu na 1 kg tjelesne mase. I za ovu vrstu je, kao i za potočnu pastrmku, karakterističan spolni dimorfizam u doba mrijesta. Hrani se organizmima faune dna: larvama vodenih insekata, oligohetama, račićima itd. Naraste do 50 cm i 2 kg mase, a najčešće su jedinke od 0,50 do 0,80 kg.
Rasprostranjena je jedino u slivu Neretve, pa se smatra endemom ovog područja. Najbrojnija je u rijeci Buni, a naseljava Bregavu, Grabovicu, Drežanku i Ramu i niz manjih vodotoka ovog sliva. Populacija ove ribe je vrlo ugrožena, pa se vrše pokušaji njenog vještačkog uzgoja i poribljavanja njenih prirodnih staništa. Vrlo je osjetljiva na promjene sredine. Vršeni su pokušaji njenog unošenja u vode Crnomorskog sliva (Bosnu kod Sarajeva i Vrbas kod Jajca). Međutim, u tim tekućicama ova vrsta se nije održala, najvjerovatnije zbog nepodudarnosti njene ekološke valence sa kompleksom ekoloških uvjeta u tim ekosistemima.
Kad je na udici, žestoko se bori i iskače iz vode, a zbog tih mekanih usana koje sitne udice mušica jako lako mogu poderati, potrebno je biti konstantno na oprezu i bez jakih potezanja.Najčešča hrana su joj mušice i larve, a hoće uzeti i leptira.Meso joj je jako ukusno i odličnog kvaliteta.
U vodama Balkana, pored neretvanske mekousne, živi još nekoliko srodnih endemičnih riba ovog roda, također veoma uskog rasprostranjenja: S. obtusisrostris krkensis – zlousta pastrmka, naseljava izvorišni dio Krke; S. obtusirostris salonitna - solinska pastrmka, živi samo u rijeci Jadro; a S. obtusirostris letnica je konstatirana samo u jednom dijelu toka rijeke Zete.
Similar topics